Izbornoj skupštini obratio se prvi sekretar
Ambasade SAD-a u Bosni i Hercegovini

PODRŽAVAMO FORUM GRAĐANA TUZLE

Poštovani gosti, dame i gospodo,

Čast mi je da pozdravim skupštinu Foruma građana Tuzle u ime ambasadora Jakovicha i Ambasade Sjedinjenih Američkih Država u Sarajevu.
Mogu vam reći da u Americi postoje tri tipa institucija koje pomažu očuvanje demokratije: slobodna nezavisna štampa, konstruktivna politička opozicija i nestranačke građanske grupe - kao što je vaša.
Ove tri institucije zajedno garantuju da vlada ima vjeru u ljude kojim služi i da zato postoji. Oni iznalaze alternativne izvore informacija, ideja, politika i čelnika zajednica i društva. Oni štite slabe od ugnjetavanja.
Prije svega ona pomaže pojedincima koji su aktivno angažovani u donošenju odluka koje se odnose na njihovu i sudbinu njihovih susjeda.
Boreći se u teškom odbrambenom ratu vaša zemlja je poduzela ogromne napore u realizaciji projekta Federacije usaglašenog u Washingtonu i Beču prošle godine. Od tada je postignut veliki napredak, posebno u ovoj regiji. Oni koji su zaslužni za to zavređuju čestitke i pohvale. Podrška Federaciji glavni je elemenat politike SAD - prema Bosni.
Međutim u nekim dijelovima zemlje pojavile su se izvjesne opasnosti kao: od zapadanja pod monopol partije na vlasti, od separatizma, pa čak i od apartheida. Niko ne bi trebao očekivati da SAD budu indiferentne prema takvim razvojima događaja.
Zato mi podržavamo inicijative kao što je Forum građana Tuzle, koji okuplja ljude koji se zalažu za uspostavljanje jednog građanskog društva u okviru zakona, u kojem su ljudska prava garantovana Ustavom Federacije, takođe garantovana i u stvarnosti.
Kada se Bosna i Hercegovina ponovo uspostavi u svojim priznatim granicama kao jedna perspektivna demokratska zemlja svih njenih ljudi, to će u velikoj mjeri biti zahvaljujući vama i ljudima sličnim vama širom cijele zemlje.
Želim vam uspješnu skupštinu i mnogo napretka u narednoj godini. Hvala vam

Cameron Scott Thompson
First Secretary
US Embassy to Bosnia and Herzegovina

-----------------------------------------------------------------------------------------

GRAD MOSTOLJUBLJA

Šta je ostalo od one velike ljudske tajne da se čovjek odredi vremenom, ali i da vrijeme odredi prirodom svoje prirode. Je li to ona iskonska pobuda i potreba da se i u najsudbonosnijim trenucima velikih istorijskih lomova podsjeti svoga ishodišta, svojih korijena i svojih dometa. Ponovo podsjećanje na vrijednosti koje su neprolazne čine i otuda pokušaj situiranja Tuzle ili tuzlanskog duha u okvire istorijske koje ne može negirati ni vrijeme nevremena, do čovjek sam.
Govoriti danas i ovdje o duhu Tuzle nije nikakva intelektualna, ili građanska uobrazilja, taj pokušaj ima svog punog životnog, egzistencijalnog opravdanja, tim prije što je Tuzla uvijek bila i ostala interesantna po svojoj društvenoj, duhovnoj i uopšte kulturnoj morfologiji. Otuda i potenciranje tuzlanske duhovnosti u ovom tragičnom i uzavrelom vremenu u kojem je došlo do svojevrsnog zaborava čovjeka, primjer Tuzle i sve ono što se na ovim tuzlanskim prostorima tokom višestoljetnog egzistiranja sedimentiralo, čini zasebnu, samo ovom gradu i njegovim ljudima svojstvenu vrijednost.
Svi mi znamo šta smo bili, gdje smo sada ali i želimo i hoćemo da odlučujemo o onom sutra. Tuzlu su tokom njene bogate, burne istorije nosile i zanosile raznorodne duhovne snage, prvi pravi pioniri bili su i ostali protagonisti vječitih i uzvišenih ljudskih ideala, slobode , ljepote i stvaranja života dostojnog ljudskom biću. Prvi ljekari, inžinjeri, slikari, učitelji, pisci, muzičari, glumci, trajno su obilježili biće tuzlanskog duha, svojim kosmopolitizmom, ostavljajući sudu vremena ali i generacijama koje dolaze sopstvenu valorizaciju. Svaka filozofija živi u svom vremenu, odgovara na izazove tog vremena, ali u sebi nosi i nešto od budućnosti kao jedini projekt vrijednosti.
Iz ovog tuzlanskog pejsaža kreatori tuzlanske duhovnosti ponijeli su modro plavu gamu tuzlanskog šljivika, šaru kućne serdžade. upečatljive vertikale slanih bunara, crkvenih tornjova, minareta, miris kozlovačkih i moluških sjenovitih krošnji, pod kojima su snivali svoje snove o budućem drugačijem ljepšem vremenu za sebe ali i za grad. O čemu li su snivali Muhamed Hevaija Uskjufi, Đorđe Mihajlović, Adela Ber Vukić, Ahmed Muradbegović, Ismet Mujezinović, kada su sa ovih tuzlanskih obronaka krenuli u svijet, u Evropu, tragajući za uzvišenim i osunčanim prostorima duhovne radoznalosti. O kakvoj je to slici svijeta i čovjeka snivao Matija Divković, ispisujući ikonografiju svoje ljudske i stvaralačke opsesije.
Šta je pod kraj prošlog stoljeća u Minhenu tražio mladi junoša Đorđe Mihajlović, prvi tuzlanski slikar. Zasigurno da je u svojim minhenskim snatrenjima dovodio u vezu svoj voljeni grad, njegove sokake ali i san o ljepšem gradu Tuzli, njenoj zasebnoj duhovnoj aromi. Svi su oni unosili sebe u ovaj grad, ali i grad obogaćivali novim vrijednostima, koje su ga činile i danas čine bližim svijetu. O čemu je maštao mladi Ismet Mujezinović, kada je kaldrmisanim sokakom izašao do Zagreba, pa dalje do Beča, Pariza u Evropu. Sa svojih tuzlanskih divanija ponio je sliku bezbrižnog dječačkog života po tuzlanskim mahalama, sjećajući se teferiča na Kiseljaku, Ilinčici, Dragodolu, Solini, Tušnju... Iz takvog životnog ambijenta izrastao je kao ličnost izuzetne senbilnosti i izoštrene umjetničke percepcije, osjećajući duboko duh vremena, ali i vrijeme nadolazeće tuzlanske duhovnosti, njene kosmopolitske snage. Zapamtio je Mujezinović, kao što je to upamtio i njegov stariji kolega Đorđe Mihajlović onaj pitomi tuzlanski pejsaž, šljivike, miris sjena, onaj zeleni tepih
širokih i brdovitih bosanskih livada, s kojima su bile stopljene živopisne boje ćilima, serdžada, brojanica, zvuk crkvenog zvona, glas mujezina sa tuzlanskih minareta.
Mnogi od njih nosili su "čarobnu kutiju" svog ljudskog, duhovnog prtljaga. Ali oni su u svemu tome nosili i duh Tuzle, duh njenog unutrašnjeg bića. Pripadali su joj onoliko koliko je i ona pripadala njima. Davali su se gradu svog djetinjstva, ali i gradu svoje mudrosti. Inficirani duhovnim magnetizmom Evrope vraćali su se ti znani i manje znani protogonisti, nošeni ljubavlju prema svemu onome što nosi epitet tuzlanskog. Približavali su Tuzlu svijetu, ali i svijet Tuzli, bivajući lučonište novog tuzlanskog vremena. Tuzla je uvijek bila otvorena za sve dobronamjernike. Shodno svojim ljudskim i stručnim kvalitetima mnogi od njih su utkali u biće Tuzle dio svojih životnih ideala i vrijednosti, oplemenjujući već plemenito i plodonosno tlo tuzlanskog krajolika. Neki su uz svoju osnovnu profesionalnu dužnost išli i korak dalje, dajući i aromu i sadržaj ovom gradu, njegovom sveokupnom društvenom i kulturnom životu. Mladi medikus Milan Bučić u Tuzlu osim Hipokratove vještine donosi sa sobom i sklonost zs lijepu, pisanu riječ. On ovdje u Tuzli osniva prva glasila "RAD" i "SREDINU", dokazujući da je Tuzla zaista s r e d i n a.
Časni sugrađani, dragi Tuzlaci. Ovaj skicuozni presjek onoga što Tuzlu čini i što ju je činilo gradom, samo je nužno podsjećanje na neobrisive tragove tradicionalnog duha Tuzle, sa svim njenim odlikama i vrijednostima. Uvijek iznova mi se moramo podsjećati na to, posebno zbog vremena, ali i vremena i generacija koje je pred nama i koji dolaze poslije nas.
Uvijek iznova čovjek pokušava tragati za izgubljenim ili iščezlim tragovima smisla i čina što je pred njim, pred njegovom ljudskom, duhovnom identifikacijom. S pravom možemo reći da se tokom viševjekovnog modeliranja duha tuzlanskog odnjegovane vrijednosti kulturne, privredne i društvene, koje Tuzlu čine nezaobilaznom činjenicom u njenom i našem kontinuitetu.
Svjesni smo činjenice da ne postoji vrijeme u kojem bi sve mogućnosti bile realizovane, niti jednom realizovana vrijednost ostaje stvarnost, proces se nastavlja, nestajanje i nastajanje nastaju. Dozvolite mi da parafiziram umnu misao duhovne vertikale tuzlanske i evropske pisane riječi, Meše Selimovića pa da dodam "Tuzla je razlog što smo mi ovakvi kakvi smo".
Mi smo se danas našli pred novim izazovima. Grad Tuzla posebno. Ali tokom proteklog perioda Tuzla je izdržala nalete primitivizma, odoljevajući provincijalnom duhu palanke. Tuzla je danas kao i juče uvijek bila otvorena za nove incijative, ideje i projekte.Tuzli je danas više nego ikad potrebna nova siva masa, novi ljudi inspiracije. Tuzla sa svojim cjelokuonim korpusom ne želi ni jednog trenutka da neke dovede u pitanje njen kulturni, društveni i uopšte duhovni dignitet. Tuzla se danas zalaže kao što je o činila i u prethodnim trenutcima za suglasje svih ideja koje u sebi nose nešto od juče a nešto od onog sutra. Onog što će nas približiti evropskim kosmopolitskim standardima življenja. Bićemo uvijek protiv onoga što unazađuje Tuzlu u svakom pogledu, protiv populističkog primitivizma koji pomalo ulazi na mala vrata na prostore ovog grada. Tuzla je danas najotvoreniji grad. U to ne treba niko da sumlja. To je zasluga njenih građana, koji su uvijek za suživot, jer druge nam nema. Život u Tuzli i način življenja u njoj može da bude spona među ljudima različitih profesionalnih, političkih, društvenih htijenja.
Poštovani sugrađani. Danas je naša zemlja Bosna i Hercegovina veliki evropski zid plača. Danas se na najbestidniji način nište elementarne ljudske norme, prava i pozicije. Mi se danas ponovo okrećemo Evropi, svijetu, davno, mnogo davnije bivajući ono što se zove evropski kvalitet življenja.
U ime vrijednosti koje niko ne može uništiti, ali koje može negirati, mi Tuzlaci vidimo danas svoju poziciju u ovom vremenu na način i po mjeri jedino dostojnog čovjeka. Mi želimo živjeti jedni s drugima, a ne jedni pored drugih. To je Tuzla u svojoj bogatoj tradiciji dobrosusjedskog življenja dokazala i pokazuje i danas, otvarajući svoje srce svim. Tuzla i danas dostojanstveno i prkosno dokazuje da svijet sile nije silan svijet.
Otuda i snaga Tuzle jeste u njenom neobičnom duhu, u njenim ljudima u njihovoj uzajamnoj ljudskoj ljubavi u neponovljivosti srdačnog. U ime vječitih ljudskih-životnih ideala, slobode, bratstva, jednakosti i međusobnog uvažavanja i poštivanja, duh Tuzle traje kao činjenica, kao plamen koji daleko izvan Tuzle odoljeva silama i prostorima mraka.
U to ime živjeli...Hvala

Ćazim SARAJLIĆ

--------------------------------------------------------------------------------

ONO PO ČEMU SE PREPOZNAJEMO

Tuz, Tuzla, Župa Soli, Memlehaizir, Memlehaibala, Memlehaidiraht, Agac hisar, Agac Tuzla, Yukari Tuzla, Saliniana, Glasovita Saliniana, Zadimljena Saliniana, zadimljena ali nama draga. Šta ova zamršena i neobočna pismena znače, nauka je već odavno rasprtljala, pa se i to znade u kojim vremenima su pojedina jatoglasja službeno imenovala ovo naše slano i ubavo memleće koje je kroz historiju bivalo donje i gornje, drveno i kameno, slano i garavo, da bi tek u ovo naše vrijeme postalo i - ukleto. I nanovo, posljednji puta akobogda zmijama i repinama opasno. Vrijeme je tutnjalo i za sobom tragove ostavljalo: u tankom sjećanju oronulih Tuzlaka, na rijetkim crtežima i platnima tuzlanskih likovnih sanjara, na požutjelim fotografijama pedantnih austrougarskih fotografa, u zapisima slatkorječivih kroničara i smirenih bosanskih kaligrafa, memlehaizirskih bašeskija i zvrknutih ćatiba, u pričama, u bajkovitom predanju, u pjesmama. Jah! U pjesmama! Kčeri, Bobo, materina dušo, Zlatno sunce, selam ćeš materi, Niz polje idu babo sejmeni, pa haj-haj! sve tako Sarhoš Aljo drume zatvaraše, Moj jarane Hadži-Sulejmane, Maglica se uza Spreču suče, pa sve tako dok DonjuTuzlu ne opasa guja, i dok se pod Tuzlom ne zazeleni meraja.
I bivalo je takor kako je bivalo, kroz vrijeme su se ispredale baladične priče o Ajkama, djumrugdžijama i sarhošima, o ranama i beharligranama, o tulumima i Omer-pašinim
zulumima, o gujama i repinama, o promjenama lica i ulica.
Iz tame prošlih vijekova i iz izmaglica vremena i ovdje je odzvanjala ljudska riječ, ona što od svakog brda veća, od svakog izvora bistrija. Negdje iza ovijeh okolnih brda, u nekoj trošnoj hudžerici iskičen je i diljem svijeta obznanjeni Uskufijev "Portur-Šahidija". Hevajijin glas nam kaže Zavičaj mi je Dolno Solan, Bosanski vam bisidim bratani, Begović sam, ali mi je drug ko se drži istine, Uči, piši, radi - da ne bi bio zao! I danas nam dobro došao dobri dane, dobri naš Uskufi! Nije zgoreg da nas i poneka mudra glava ko što je zasigurno i tvoja, onako ljudski, komšijski iz naše daleke prošlosti spomene i opomene!
A i vrijeme je tutnjalo, i ko zna, a to zaista i nije tako važno, da l su ikada Tuzlanke ječam žile i šumoru zrelog klasja svoje ljubavne jade povjeravale, i jesu l se Sarajkama hvalile da su okom goru zapalile i po licu bene pometale, Drinu vodu suzom zamutille, i ljepotom bega zanijele, i je l mejhana kraj Hukića hana, je l Mulija usne namazala, i po licu bene pometala, i je l Tuzla ono što je bila...Drina ti je grdno zamućena, opet teče mutna i krvava. Tuzlanska mladost ide u rat ko u svatove. Herceg-Bosno nikad nećeš pasti, Ako majko, ako majko ja umrem za Bosnu, zlatni ljiljan, zlatni ljiljan, stavi mi u kosu.
Nastaju nove pjesme, iz ljubavi i žara za ovim gradom i ovom zemljom. Kao što su uvijek nastajele.
Vrijeme je tutnjalo, i za sobom tragove ostavljalo. Donju Tuzlu opasala guja, metla glavu na Džindić-mahalu, a repinu vrgla na Gradinu, pogled baca na Staru kapiju! Pjesma nastala u zlovrijeme, kad je Bosna bila zemlja buzdohanska, zemlja buna i bundžija, uzbugijanih drumova i nesigurnih putovanja, u vrijeme gladi, boleščura i golotinje. Upravo one godine kad je zloglasni Portin serasker Omer-paša Latas sa zadatkom upućen u Bosnu da smiri i urazumi uzjogunjene Bošnjake, da zavede red na ovom rovitom komadiću carevine, koji je oduvijek bio najdraže sultanovo hise. Silnu ordiju razmjesti po brdima oko grada, od Kicelja preko Kojšina i Borića pa sve do na Gradinu. Svoje bijele čadorove razape na vrh Kicelja na onome istom mjestu gdje će ihaha! docnije poslije Omer-pašinog vakta seiriti i sa svojim jaranima akšamlučiti sjajnoviti tuzlanski slikar Mensur Memo, a bome nerijetko razapinjati i svoja slikarska platna cijelog svog vijeka sanjajući da će na jednom od tih svojih širokih slikarskih čadora naslikati najzvrknutijeg megdandžiju koji je ikad ovim bijelim svijetom hodio. I bez pripomoći ovoga koji vam sader ovo sve pripovijeda znadete da je riječ o Budalini Talu.
Elem da se još maličuk vratimo onom što je kanio uniziti i pokoriti ovaj grad. Elem takor se silni serasker taman razrahatio na Kicelju, i taman počeo odbijati dimove, i mjerkati tuzlansku čaršiju iz koje je kanio vabnuti najuglednije čaršinlije e da bi mu se prethodno savladavši ljutu kiceljsku uzbrdicu, pokorno poklonili i položili račune zbog osile, nama i neposlušnosti, kad li u čaršiju zavlada frtutma i strah. Bez potrebe, jer ne bi nako kako je glavni paša mislio da će biti: sunce pade, al i na pašine ruke pade brzojavna poruka da pusti kraju i Tuzlu i tuzlanske namlije, i da prečim poslom smjesta krene na drugu stranu. I tako se velikom paši ne dade da poseiri na Memaginom brdu iznad svih svjetova, pa ni da ostvari svoj tamni naum. Narodnom pjesniku i pjesmi bi i to bilo dovoljno što se slavni serasker očeša o grad i tako nasta pjesma o tome kako je u neka davna i tavna vremena ovaj grad opasivala guja prisojkinja. Danas više nema ni Omer-paše ni Meme Derviševića, al osta pjesma, ostaše Memine pjesme po kojima ovaj grad jest gradom, pored ostalog i ostalih.
Vrijeme je tutnjalo, razne guje i gujetine opasivale su ovaj grad, i danas ga opasuju. Džabe ga opasuju, uzalud sikću svojim otrovni jezicima, i otrovnim plamenovima. Ovaj grad se vavijek gradom zvao, i po ljudima i njihovima djelima prepoznavao. Jer u Tuzli je uvijek bilo ljudi koji su svojim prisustvom i radom ostavljali duboke tragove. Otkako se Tuzla imentuje, otkako postoji bez obzira kakvo su joj ime nadijevali, ona je imala svoje Uskufije, Lede i Ledere, Muje i Ajkune, Đorđe Jovanoviće i Efendije Kurtove, Vladimire A. Divkoviće i Ambrozije Benkoviće, Derviše i Ismete, Meše, Gorane i Zorane, svoje Tihe i Muhamede, svoje Paganinijeve sljedbenike, svoje Dragiše i radiše, svoje Bešlagiće i Zaimoviće, Peštiće i Stankoviće, Samardžiće i tako redom. Imala je i svoje obične, sasvim obične ljude, one koji su neizmjerno voljeli svoj grad, i koji su složno ustajali uvijek kad odnekud duhnu zli vjetrovi. Svi su oni činili i čine dušu ovog grada, i po toj duši grad je ostajao gradom. I bio to što oduvijek jeste - grad!
I danas smo tu, na okupu, zajedno: građani, dobri Bošnjani, svi ljudi dobre volje. I nije samo naš grad opasala zmija prisojkinja, plamenim otrovnim jezicima spaljuju i truju i nas i jednu nam domovinu.
Da sačuvamo grad, da ostanemo zajedno, da živimo u slozi i miru. Da nam bude toplo od života. Da grad vratimo gradu, i životu životu. Da se napokon, sami sebi vratimo, i da se više nikad ne razilazimo.

Živjeli!

Nijaz Alispahić

------------------------------------------------------------------------------

SAVJEST TUZLE

Poštovani sugrađani !

U ovo vrijeme, dok vjetrovi rata razaraju našu Bosnu i Hercegovinu, a neke mračne sile žele da razgrade ono što je stotinama godinama godina zajedno građeno, okupili smo se danas da bismo realizirali ideju mnogih od nas i organizirali nestranačko, multinacionalno i multikulturno udruženje, a u cilju očuvanja i revitalizacije autentičnog tuzlanskog duha u načinu življenja, jer smo kao građani ovog grada oduvijek imali svoju dušu, kulturu i tradiciju, i svoj grad koji je davno, po mnogo čemu, postao evropski.
Davno, prije drugih, mi smo imali pozorište, zdravstvene i školske insitucije, iz naše sredine u svijet likovnih umjetnosti je krenuo prvi akademski slikar. Meša Selimović je svojim književnim opusom obogatio evropsku i svjetsku književnu baštinu, simfonijski jazz orkestri su zabavljali Tuzlake.
Mnogi evropski umjetnici različitog profila, pohodili su naš grad i obogaćivali našu dušu. Istina, urbana duša našeg grada je polako umirala, uzrokovano višom silom, a i subjektivnim slabostima samih nas, tako da smo bespovratno izgubili arhitektonski vrijedne građevine, nestadoše mjesta gdje su se generacije Tuzlaka okupljale, pa mi danas nemamo Musalu i Rondo kao Mostarci, ili Baš-čaršiju kao Sarajlije. I pored toga, mi smo svoj grad i dalje neizmjerno voljeli i ponosili se njime, jer duša je Tuzlaka neuništiva.
Da nam ne bi neko rekao da se neutemeljeno cijenimo, pročitaću Vam, poštovani sugrađani, pismo jednog rođenog Mostarca koji provede pet godina u ovom gradu:
"U Tuzli sam proveo pet najljepših godina svog života, jer sam bio okružen ljudima koji imaju dušu, ljudima koji su mi svo vrijeme omogućili da mi ništa ne nedostaje u životu. Zamijenili su mi roditelje, brata i sestru. U životu sam promijenio mnogo gradova zbog svog posla, upoznao mnogo ljudi, i shvatio da grad i njegovu dušu čine ljudi. Zato i imam ovakvo mišljenje o Tuzlacima. Kada bih pisao godinu dana, ne znam da li bih mogao napisati sve što želim.Ponosan sam što imam takve ljude za prijatelje i braću. Bez obzira, šta nam život dalje priredi, ja znam da u Tuzli imam prijatelje, i cijeli život ću živjeti za to da jednog dana sjednemo zajedno i nastavimo da se družimo".
Ovo je dio pisma Bore Đakovića, bivšeg trenera košarkaša "Slobode" Tuzla.

Naš grad, grad svijetle istorije u svim segmentima života, i u ovom krvavom, nametnutom ratu, zamračeno bosansko-hercegovačko nebo osvijetli i pokaza fašizmu kako se brani sloboda i dostojanstvo naše Tuzle i drage nam Bosne i Hercegovine.
S ponosom možemo reći, da je Tuzla i prekretnica rata u našoj državi. Ime Tuzla, kao tornado protutnja Evropom i svijetom, jer pokaza da se hrabrošću i ljubavlju prema gradu i domovini može suprotstaviti daleko jačem agresoru.
Taj i takav tuzlanski i bosansko-hercegovački patriotizam je duboko urezan u biću svakog Tuzlaka. Istina je da mi Tuzlaci, nismo znali cijeniti sve vrijednosti koje nas krase kao ljude, pa smo često, jer smo grad otvorena srca, povjerenje poklanjali drugim. Neki od njih su ovom gradu dali mnogo, ali ima mnogo i onih koji ovaj grad materijalno iskoristiše i srdačnost Tuzlaka zloupotrijebiše. Ja često ove druge nazivam razrookim, ljudima različitog pogleda na život, jer jednim okom gledaše u Tuzlu, a drugim tamo negdje, negdje odakle su došli, a takvi pokušaše i Bosnu i Hercegovinu da unište.
Mi Bosanci i Hercegovci to im dozvoliti nećemo !
Ime Tuzla se često spominje u svim svjetskim medijima, naši a i strani državnici Tuzlu uzimaju kao primjer funkcionisanja izvršne, sudske i zakonodavne vlasti, i kao primjer Bosne i Hercegovine u malom. To su i razlozi za formiranje udruženja građana kojima je stalo do dobrobiti grada Tuzle.
U najkraćem, Forum čine građani pojedinci, a ne predstavnici političkih, nacionalnih, vjerskih i socijalnih grupa, pa je u tom smislu on otvoren za sve građane Tuzle, kojima je stalo do očuvanja i razvoja tradicionalnih, demokratskih, urbanih, kulturnih i etničkih vrijednosti grada kao multinacionalne i multireligijske građanske sredine.
Stav je inicijatora, da nikog posebno ne ističemo, nego da svaki građanin Tuzle u sebi može da se prepozna kao osnivač Foruma.
Početni ulog svakog od nas u svemu ovome je ljubav prema gradu i Bosni i
Hercegovini.
Kako se Forum građana Tuzle formira u ova teška vremena, prvenstveni naš zadatak je odbrana Bosne i Hercegovine kao demokratske, nezavisne, suverene, etnički nedjeljive, jedinstvene države, te pomoć borcima Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, jer su ciljevi njihove borbe i naši ciljevi.
Naš važan zadatak je takođe da izbjeglicama i prognanicima, koji su privremeni dom našli u našem gradu omogućimo život dostojan čovjeka, onako kako to Tuzlaci znaju učiniti.
Svjesni smo da ratne okolnosti diktiraju sputavanje i suspenziju nekih važnih prava i sloboda građana i naravno, pošto su te okolnosti objektivne, Forum građana Tuzle će ih prihvatiti kao realnost i nužnost. Zalagaćemo se međutim, da se poštuju sva druga demokratska prava i slobode kojima rat objektivno ne nameće nikakva ograničenja. Vrijeme slobode, koje će nadam se, uskoro doći, pružit će nam međutim mogućnost, da se u potpunosti borimo za realizaciju naših programskih načela i ciljeva.
U najkraćem, ta programska načela i ciljevi se svode na razvijanje osjećanja bosansko-hercegovačog i zavičajnog patriotizma na temeljima pozitivnog kulturnog i etničkog iskustva na našem podneblju, s jednim jedinim ciljem: da nam se ovo što nam se danas događa, nikad više ne ponovi, s time da omogučimo našim pokoljenjima život dostojan civilizovanog čovjeka.
Kako je temelj naših programskih načela i ciljeva Deklaracija o pravima čovjeka iz 1948 god. zalagaćemo se za punu ravnopravnost građana, bez obzira na njihovu političku, nacionalnu, vjersku, socijalnu i polnu pripadnost, a samim tim za demokratsko djelovanje u svim sferama života grada Tuzle.
Kao Forum građana Tuzle, naša je obaveza da razvijamo osjećanje ljubavi, odanosti i privrženosti prema gradu, a to podrazumijeva zaštitu Tuzle i njenog tradicionalnog duhovnog i kulturnog bića.
U tom cilju, mi građani ćemo morati ovaj grad zaštititi od pokušaja da se iskoristi kao polazno mjesto za društvenu i javnu promociju, a na štetu građana i grada Tuzle u cjelini.
Borićemo se i danas, kao i u vremenima koja dolaze, za sretnu i uvijek sretniju budućnost Tuzle. Borićemo se protiv mržnje i svih podjela, pogotovo nacionalnih, borićemo se protiv svakog primitivizma koji bi htio da ugrozi civilizirano biće građana Tuzle.
Borićemo se protiv šverca i profiterstva, protiv uzurpacije vlasti i svakog pokušaja da se nedemokratskim sredstvima ugrozi ljudski moral i integritet čestitih poštenih ljudi ovog grada; borićemo se protiv sile i silnika, koji bi da u ovom vremenu, teškom za sve nas, postignu neke svoje ciljeve.
Jednom rječju, pokušaćemo uticati na sve sfere života, s ciljem i željom da izgradimo institut javnog mnijenja, koji je u demokratskim sistemima najbolji kontrolor vlasti; a mi kao Forum građana Tuzle se upravo želimo približiti civilizacijskim tokovima, jer tamo je vlast davno shvatila, da postoji radi građana, a ne građani radi vlasti.
U metodu našeg rada neće biti sile, prijetnje, prinude, ucjene i poziva na linč, nego isključivo demokratski metodi uticaja na vlast i uopšte na život.
Jedan od ciljeva Foruma je i stvaranje uslova za evropski kvalitet života i rada u svim oblastima, a to nećemo moći uraditi bez očuvanja i razvoja kadrovskih potencijala koji ovom gradu ne nedostaju, te njihova puna afirmacija na realizaciji projekata koji će Tuzlu, a time i Bosnu i Hercegovinu ujediniti i uvesti u šire evropske i svjetske tokove i procese.
Poštovani sugrađani, htjeli bismo da naglasimo, da Forum građana Tuzle nema stranačka odličja. S obzirom na sastav Foruma građana Tuzle u kojem su građani različitih političkih mišljenja, i stranačke pripadnosti, naše udruženje to i ne može imati.
Forum nema i neće imati nikakav politički stav prema strankama na vlasti i opoziciji, a njegov odnos prema vlasti nije odnos ni partnera ni opozicije.
Naravno, zavisno od okolnosti, sasvim je moguće da se u nekim mjerama, koje preduzmu vlasti, s njome složimo i da istrajemo u realizaciji tih mjera, ali nećemo se ustručavati da se demokratskim metodama suprotstavimo mjerama koje nisu u interesu građana Tuzle.
Pravi odnos Foruma, biće odnos prema događajima i pojavama, a u tom smislu ćemo vjerovatno, silom prilika biti u poziciji da politički djelujemo, ali naglašavam ponovo, ne kao politička organizacija, i ne kao politička stranka, nego kao udruženje građana čije će djelovanje svakako nailaziti na ovaj ili onaj politički stav snaga koje su na našoj političkoj sceni.
Htjeli bismo posebno istaći da je namjera Foruma građana Tuzle da postane prava mala gradska akademija, u kojoj će djelovati stručni i sposobni ljudi različitih profila. Pokušat ćemo u okviru Foruma, da radimo na projektima koji su od značaja za građane Tuzle i razvoj grada. U tom smislu, pokušat ćemo, već u najskorije vrijeme, u okviru različitih organizacionih formi, da okupimo građane Tuzle i pokrenemo izradu projekata od značaja za našu sredinu, ali i za Bosnu i Hercegovinu.

Naš slogan, poštovani sugrađani je:

"FORUM JE NAŠ KVORUM"

Građani Tuzle, mi smo u većini.

Vehid Šehić

-------------------------------------------------------------------------------

TUZLANSKI DUH PLEMENITI

U ljepoti življenja istorija je lično osjećanje; sa suprotne strane je kolektivna tragedija. Od istorije, izgleda, niko ne prihvata pouke i ništa ne uči - starolatinska izreka se pokazala se kao opštevladajuća obmana.
Nisam namjeran da Tuzlu istorijski tumačim, niti da donosim i s t o r i j s k e zaključke. Za to ima pozvanijih i prizvanijih; za ovu priliku slovo o Tuzli ne može otići dalje od skice. Riječ-dvije, iza kojih će ostati množina pitanja i možda tek pokoji odgovor.
Čovjek ne može biti siguran da li je prednost, povlastica ili nedostatak to što živi u jednom od najranije nastalih naselja Bosne i Hercegovine (biće ipak da je prednost). U ovim namreškanim predjelima dar ili greška prirode kao da su predodredili ljudsku postojanost. U stadijumu stručno nazvanom srednjim miocenom, jedno more, podržano razorom vulkana, ostavilo je u beznačajnoj laguni rezultat svojih hukova; zdence i kladence, za kojima je, nagonski, jurio pračovjek. So je tako otkrivena za sva vremena, taj mineral oko kojeg su, često bez smisla i razloga, ali s potrebom, divljale horde Mongola, Germana, Kelta i drugih plemena, kojima se, naposljetku, trag za sva vremena zaturio.
Eksperti će nas uvjeravati da su se i na drugim područjima oko slanih izvora stvarale i rastakale civilizacije. To će reći da ni Tuzla nije životodajni izuzetak. Najstarija svjedočenja o spravljanju soli na obodu Panonskog mora dolaze nam od starih Grka - Aristotela i Strabona, koji uzgred pominju i vojevanje zbog bijelog, trpskog grumena. Kasnije, u velikom metežu naroda, od trećeg do sedmog vijeka nove ere, starosjedioce potisnuše žutokosi Aloveni koji izjezdiše iz mokrih pribaltičkih gora i kakerpatskih močvara.
Tuzla se (i jedna i druga) od tada jasnije otiskuje u pješčaniku vremena, ali ne toliko da joj se, u tresku paganskih rituala, kraj božanstva od lijepa, sve crte raspoznaju. Starostavna medovina, pomiješana sa omamljivim ukusom vizantijskog i latinskog vina, curila je neutješno iz pehara, u slavu Spasiteljevu, spram ljeporekih obećanja u pozlaćenim putirima i kaležima hrišćanske propovijedi.
Prvi pomen naselja Soli, zamršen u samom izvorniku, dolazi nam od Vizantinca Konstantina Porfirogenita iz 950. godine. Salenes je zamjena za latinski Salines, naziv za zemlje ili grad, kakvi postoje i u drugim dijelovima zemljine kugle, od Alpa do Kalifornije. I neki drugi nazivi u nas duguju svoje porijeklo bijelom mineralu - tako tvrde jezikoslovci. Jala je imenovana po jalosu, što na starogrčkom znači so, a Bosna bi u prevodu trebalo da znači slana zemlja. U župi soli, prstenasto svezanoj za visove Majevice, nizinu Spreče i žile Ozrena, Konjuha i Dramešine, izgleda da će se život najčešće svoditi pod račun slanih istočnika, prihode i hasove za carske i velmoške riznice i ložnice, i u stišanim i u uzburkanim vremenima, kakva se jasnije najavljuju od desetog vijeka, prema Porfirogenitu i popu Dukljaninu, hroničaru. Oni pominju Časlava kao posjednika Soli i njegov megdan s ugarskim gavanom Kišom, uz Drinu i Savu. Poslije pogibelji i jednog i drugog, Arpadovi potomci preoteće župu Soli i Usoru, dajući ih , s vremena na vrijeme, na uzdarje svojim vazalima.
Tako je zemlja Bosna, pod bljeskom ugarskog žezla, komadana i ponovo sjedinjavana, od malo znanog bana Borića, do Tvrtka kralja i posljednjeg bosanskog vladara Stjepana Tomaševića. Bosanski župani i banovi, uznemiravani ugarskim upadima, četovanjima i poharama na sjevernim granicama, hitali su da nađu saveznika. Nalazili su ih u dovitljivim Dubrovčanima koji su krstarili karavanima do rudnika i trgova bosanskih i prema ugovoru s banom Kulinom iz 1189. godine držali monopol soli od Drine do Neretve. To je - kako podsjećaju istoričari - važnoj bosanskoj župi zadalo težak udarac. Bosna je morala žrtvovati vlastitu proizvodnju soli u dolini Jale višim državnim interesima.
Grad soli pašće u ruke Osmanlija vjerovatno 1474. godine i vremenom će izmjeniti ime u ono koje danas egzistira - prema riječi t u z , što znači so na turskom - ali ni staro slovensko neće biti olako zaboravljeno. To nam potvrđuje Muhamed Hevaji Uskjufi, sastavljač prvog bošnjačko-turskog rječnika u prvoj polovini sedamnaestog vijeka, koji kaže da mu je "zavičaj Dolno Solan".
U nekadašnjim naseljima župe Soli vremenom se oblikuje nov način života, po modelu islamizacije, koja je najprije preobratila dio hrišćanske vlastele, a potom i puka kmetskog. Kuvanje soli i zanastvo doneseno s istoka utiču na rast i jednog i drugog naselja - Gornje i Donje Tuzle - gotovo podjednako. Prelaskom u sedamnaesti vijek Gornja Tuzla sve više posustaje, uprkos slanim izvorima i solidnim prihodima. Dotad najživlja u sjeveroistočnoj Bosni, s tekijom i uporištem hemzevija, ostaće na sporednom rasporedu događaja u nekadašnjoj župi Soli, potonjoj nahiji. Donja Tuzla, ubilježena u carske knjige i kao Memleha-i-Zir, staće da se razliva prema Jali i poljanama na istoku. Blago uzvišenje na koje osovila Šarena Džamija, temeljac je prve relevantije bogomolje i orjentalnog čardaka. Grad opasan zidom, sa četiri kapije koje su se rano zatvarale a kasno otvarale, živjeć svoj život primamljiv i za uhode, najprije radi interesa bečkog dvora, pogotovo početkom devetnaestog vijeka, kada je primjetno osipanje osmanlijske sile. I tako ... apetiti velikih i većih... Erchaus dinastija... okupacija Bosne 1878, otpor šarolike vojske muftije Vehbije Šemsekadića i ulazak Tuzle u industrijsku epohu.
Debele naslage uglja i bogate šume raspaljivale su odranije maštu austrijskih i mađarskih akcionara; u igru je ušao rulet kapitala. Otvaranje prve Solane u Simin Hanu godine 1885. crpke za slanu vodu na Hukalu i Trnovcu, pisak na pruzi Doboj-Tuzla aprila , moda " a la franka", telefon i telegraf, ajnzis-karte i promenadni koncerti, označili su da je i ovaj kraj, do tada praktično bez fabričkog dimnjaka, zahvaćen kolonijalnim vrtlogom...Može se o tome i dvadesetom vijeku govoriti u pojedinostima - o prvom svjetskom ratu, međuratnoj situaciji i stagnaciji; ustanku partizana i rodoljuba, partizanskoj etici naročito; o poslijeratnoj takozvanoj "obnovi i izgradnji"; može se govoriti o Tuzli koja je kao otvoren i gostoljubljiv grad, primala dobronamjernike od Triglava do Đevđelije, kako se donedavno govorilo. Može se govoriti i o direktivima i "distrubuciji kadrova", od kojih će mnogi postati uzorni žitelji i građani. Nova industrija na bazi soli , tonjenje i ovaj prokleti rat; izgnanstva, izbjeglišta, stradanja - sve je to nova tema i nova lekcija. Ali u ovom nabrajanju nekih činjenica iz tuzlanske istorije kao da nema ljudi, a istorija bez ljudi ne postoji. Malo je hronika i ljetopisa u kojima su se kao saputnici ili živi učesnici mogli naći: Stojan Utolović iz Đurđevika, Brajko Verković iz Tojšića, Hotim Bogosalić iz Lipovnice...Turali-beg, carski predstojnik, smederevski sandžak-beg, na koncu, graditelj poljske džamije; Stjepan Matijević, " "Bogoslavac razumni", autor knjige "Ispovjedanik", štampane na "slovinskom jeziku", crkvenom ćirilicom, učeni franjevci, kapetan Husein-Gradašćević, omer Paša Latas, prvi ljekar efendija Mehmed Sami Šerbić, Josip Filipović, alias fon Filipsberg, Salih Tučić, Fran Maselj Podlimbarski, mladobosanci, Mitar Trifunović Učo, znameniti partizani, poslijeratni graditelji, umjetnici Đorđe Mihajlović, Ismet Mujezinović, Dragiša Trifković, Radoslav Zoranović, Ahmed Muratbegović, Derviš Sušić, Meša Selimović...sve je to istorija i čovijek u istoriji.
Najzad, kao izdvojena kula svjetilja, moralni obrazac dosojan Helena, hrabri čin efendije Kurta i istomišljenika z 1942.godine - spasavanje Tuzlaka Srba. Danas treba spasavati najprije Muslimane, ali i Hrvate i Srbe, i druge ljude, kao građane.Ima dovoljno razloga da se vjeruje kako je čovještvo, uzajamno ispomaganje, poštovanje, zajedničko življenje u Tuzli oduvijek bilo konstanta i da je, uprkos svim lomovima, uvijek opstajala u ljudskoj ravnoteži. Treba živjeti u nadi da će tako biti i ubuduće i da će ovaj grad znati da čuva i očuva svoj građanski, plemeniti duh. Tada će lekcije iz istorije biti odista poučne i tada će se moći reći da su stari Latini s izrekom da je "istorija učiteljica života" ostali nepogrešivi.
Vitomir Pavlović