U okviru trogodišnjeg projekta „Kako do istine?“ kojeg Forum građana Tuzle realizira uz podršku IKV Pax Christi-ja iz Nizozemske, 7. i 8. decembra 2007. godine, u Vukovaru je održan okrugli sto na temu: „Razumijevanjem ka povjerenju – poslijeratna obnova (su)života u Vukovaru“.
Osnovni cilj okruglog stola je bio sagledati pitanja poslijeratne obnove (su)života u Vukovaru iz perspektive lokalnih političara, predstavnika vjerskih zajednica i medija, te organizacija civilnog društva i građana. Osim sudionika iz grada Vukovara, pozivi za sudjelovanje u radu seminara upućeni su i gostima iz Zagreba, Bosne i Hercegovine te Srbije.

Ukupno je pozvano 63 učesnika a odazvala su se i prisustvovala 52. Bilo je evidentno iz liste prisutnih da su izostali predstavnici lokalne vlasti, što s obzirom na temu skupa daje jasnu poruku o odnosu lokalnih političara prema obnovi i unapređenju života građana u Vukovaru. Nasuprot tome za pohvalu je odaziv predstavnika vjerskih zajednica iz Vukovara (katolička, pravoslavna i islamska vjerska zajednica su poslale svoje predstavnike) koji su se odazvali pozivu i učestvovali u sesiji posvećenoj doprinosu vjerskih zajednica uspostavi međuvjerskog i međuetničkog razumijevanja i jačanju povjerenja. Takođe, i mediji su dali vrlo dobar doprinos radu okruglog stola, a posebno je bila zapažena projekcija filma „Konačan rez“, autora Dragana Hedla i Marije Molnar, koji su nakon projekcije u vrlo živoj diskusiji polemisali sa učesnicima o temi ovog filma. Predstavnici nevladinih organizacija su bili najbrojniji učesnici i opet su kao i mnogo puta do sada pokazali da su i najodgovorniji prema problemima koji tište njihove sugrađane.

Uvod u okrugli sto je dao domaćin „Centra za mir Vukovar“, gosp. Ljubomir Mikić, koji je ukratko objasnio razloge održavanja skupa.
Pozdravne riječi su imali ispred organizatora i Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle i Jack Bogers, ispred IKV PaxChristia. U svom kratkom govoru, Šehić je naglasio da istina još uvijek nema pravo građanstva i da je reći istinu, danas često i opasno po život. Zato je ideja, ovog skupa, kreirana od FGT-a i partnera iz Holandije IKVPaxChristi-a, da se pokuša ohrabriti ljude u sredinama, kao što je Vukovar, gdje su se desili najstrašniji zločini, da kažu istinu, bez obzira koliko će ta istina nekoga boliti, jer se ne smije ponoviti ono što se desilo nakon Drugog svjetskog rata, da su se mnoge istine zataškale, i onda se od tih istina pravio mit koji je neko 90-tih godina iskoristio da ponovo krene u rat. Gosp. Jack Bogers je rekao da IKVPaxChristi, kao i druge mirovne grupe pokušava dati svoju potporu ljudima i inicijativama za koje misle da imaju najviše šanse da uključe u dijalog različite ljude i različite strane. To nije uvijek lako ali većina hrabrih ljudi ustane i ponudi pomoć svojim susjedima sa druge strane, a taj put ne može uvijek biti nađen ako se ne pređe ona barijera koja se zove govor istine. Zato što je govorenje istine zapravo razmjena pogleda u smislu otkrivanja onog sto se zaista dogodilo.

Uvodno izlaganje je za ovaj okrugli sto pripremio i obrazložio prof. Zlatko Modalek. U nekoliko tematskih cjelina prof. Modalek se osvrnuo na sve ono što sačinjava svakodnevni život građana Vukovara i poteškoće sa kojima se oni susreću. „Vrijeme ksenofobije je prošlo, kaže prof. Modalek, došli smo do mira, ali mir nije samo moralno uvjerenje ili vjera koju treba ispovijedati, mir je jedan težak razvojni civilizacijski zadatak koji treba ostvariti. Neki su očekivali da će onoga časa kad rat prestane i prođe mirna reintegracija stvari doći na svoje, da će svi sretno i zadovoljno živjeti. No, to je dug proces, jer osim fizičke obnove koja ide prema svom završetku, važnija je obnova socijalnog života, stvaranje uzajamnog povjerenja kod duboko povrijeđenih ljudi.“ „O ratu i zločinima će suditi povijest, ali mi se moramo truditi da raznim zločincima sude suvremenici. Za zločine trebaju odgovarati počinitelji, ali i oni koji su poticali i oni koji nisu sprečavali zločin a mogli su; tj. morali su. Na žalost, za izvršeni zločin samo neki odgovaraju, za poticaj još nitko, a za nesprečavanje treba tek postaviti pitanje odgovornosti ljudi koji su zločine mogli spriječiti, naglasio je prof. Modalek. Ožiljci ovog rata mogu opet dovesti do neke nove eksplozije. Svaki narod koji u sebi bude imao više snage da se obračuna sa zlom koji je učinio njegov pojedini pripadnik, ispunit će zapravo jednu ključnu pretpostavku za budući život.“
Dajući nacionalnu sliku predratnog Vukovara, prof. Modalek je zapravo vrlo slikovito opisao svu specifičnost ovog grada. „Vukovar je prije rata bio multietnički grad u kojem su živjeli pripadnici 23 nacionalnosti, od kojih su dvije – Hrvati i Srbi bile jednako brojne, ali je bilo i ostalih nacija. U Vukovaru, ni onda ni sada, gotovo da nema etnički čiste obitelji.... Ja sam se iskreno nadao da zbog multietničke strukture grada neće doći do onoga do čega je došlo, ali nisam bio u pravu, kaže prof. Modalek. 1990. godine lako je bilo biti Hrvat u Zagrebu i Srbin u Beogradu. Tenzije su se dizale u Zagrebu, i Beogradu, a mi smo u Vikovaru podnosili njihove posljedice. „Vukovar je proglašen gradom žrtvom, a ja bih kao Vukovarac rekao da je to žrtvovan grad.“
No, ipak svi se slažemo da je sada potreban dijalog. Ali postoji pozitivan i negativan pristup komunikaciji. Kad nekog sretnemo i kažemo „šta ste uradili nama?“ to prekida svaku komunikaciju. Pozitivan pristup bi bio: „Dogodilo se, gubitnici smo i mi i vi, da vidimo kako možemo dalje.“ Pozitivan pristup ostvaruje komunikaciju.

Kada je u pitanju poboljšanja zajedničkog života, što je i tema okruglog stola, prof. Modalek naglašava nekoliko važnih sfera:
1. Egzistencija
Dokle god u zajednici postoji vrlo velika konkurencija i borba za vrlo male resurse dotle će ta borba biti nesmiljena i ljudi će se udruživati u skupine za koje misle da će im pomoći ostvariti egzistencijalni cilj, a u ovom času je još uvijek udruživanje po nacionalnom principu probitačno.
2. Traumatizirane osobe
Veoma je važno raditi na pomoći ljudima koji su puno toga izgubili, koji su duboko ranjeni, kako bi našli unutarnji mir nakon ratnih strahota. Traume se izbrisati ne mogu, ali se mogu ublažiti i spriječiti da one u puno manjoj mjeri služe kao upaljač za buduće sukobe.
3. Nevladine organizacije
Nvo-i trebaju biti neka vrsta kontrole demokracije, te utjecati na međunarodne organizacije, svoje vlade i lokalne samouprave da na sustavan način rješavaju pitanja obnove i statusnih pitanja, kao što su prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja, prava na rad, sigurnost i jednakost...
4. Religija i vjerske zajednice
Crkva takođe treba djelovati, ne samo kao snaga stvaranja smisla za pojedince i utjeha u kriznim situacijama, već i kao pomoć u obnovi društvene zajednice. Mora se boriti protiv jezika mržnje i razvijati jezik tolerancije, pravednosti, praštanja i povjerenja.
5. Obrazovanje
Treba poštovati želju svakog naroda da čuva i razvija svoj nacionalni identitet, ali nisam uvjeren da je izabran najbolji način razdvajanja djece već od vrtića. Druge zemlje su to riješile dopunskom nastavom ili nekim drugim načinima.

Uvodni referat je bio vrlo poticajan za učesnike te je odmah uslijedila i diskusija. Riječ su uglavnom vodili predstavnici nevladnih organizacija. Bio je ovo jedan od prvih skupova gdje su se oči u oči gledali, razgovarali i iznosili svoje stavove, predstavnici udruga obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja, građani i građanke Vukovara koji su prošli golgotu logora, predstavnici udruge žena Vukovara, predstavnici udruga povratnika, nacionalnih manjina...., građanke i građani Vukovara pojedinci, i svi i jedne i druge nacionalnosti, bivše i sadašnje komšije i susjedi.

U diskusijama su prevladavale dvije teme:
1. kako do istine o nestalim i
2. model obrazovanja
od kojih je ipak dominirala prva tema.

Iako je od tragičnih događanja u Vukovaru prošlo 16 godina, još uvijek je teško početi neki pozitivan dijalog, mišljenja su više učesnika, predstavnika udruge Vukovarske majke, kao i još nekoliko učesnika hrvatske nacionalnosti.
Tako npr. gđa Marija Šestan, kaže: „Zašto je teško početi neki pozitivan dijalog? Zato što kada god nekoga nešto pitate on vam kaže: ja ne znam... O čemu da onda mi počnemo pričati pozitivno? Za pozitivan dijalog treba biti i sa jedne i sa druge strane dobra volja. Dokle god nemate dobre volje, a svi se kunemo da volimo Vukovar, nama je teško bilo šta drugo pričati...
Bol za izgubljenim najmilijim osobama je još uvijek jako velika, što možda može opravdati i neke nepomirljivije stavove, kao što je stav Laslo Lenđela, osobe opredijeljene za hrvatski korpus, kako za sebe kaže, ali i predsjednika vijeća Mađarske nacionalne manjine za grad Vukovar, koji kaže: „...To su jako teški problemi i nemojte nas terati da tu pravimo neki brzi suživot. Ova dva čoveka (dva učesnika skupa, op.a.) su prošli kroz logor a danas vide svoje egzekutore u gradu. To je gola istina grada Vukovara. Prema tome nećemo više plakati.....Kome smo htjeli oprostiti oprostili smo, a kome nismo htjeli oprostiti, ma nećemo mu nikad oprostiti. Nikada.“
Ali, čuli su se i dosta tolerantniji stavovi i mišljenja. Tako npr. gosp. Glasnović, iz zajednice povratnika županije Vukovarsko-sremske tvrdi: „Živim sa ljudima, povratnicima koji su svaki dan sa mnom. Oni su znali u koji grad dolaze, među koje ljude, sa kojima je živio i prije rata i nije niko došao sa ciljem da vrši neku osvetu, već je došao da se vrati na mesto odakle je i otišao. To je prirodna želja svih ljudi. Mi danas radimo, sarađujemo, živimo zajedno, u tvornicama u uredima, i Srbi i Hrvati. Nikakvih incidenata nema i moram vam reći: političari nisu napravili reintegraciju, nego su je napravili sami ljudi i jedne i druge nacije.“ On takođe okrivljuje i medije koji su kako kaže, u tom periodu mirne reintegracije često imali i negativnu ulogu, pa se često mogao pročitati pomalo senzacionalističi napis u novinama tipa: “malom Srbinu ne daju igrati nogomet“, ili „mala djeca su se potukla: Srbi i Hrvati“. Prava slika je da danas u Vukovaru ima međunacionalnih incidenata ali znatno manje nego u bilo kojem gradu Hrvatske, zaključuje gosp. Glasnović.

Kada je istina u pitanju, gosp. Glasnović dodaje: „Nije sramota reći pravu istinu. Pitao sam jednog novinara sa srpske televizije da li je on znao za Ovčaru 1991. godine. Rekao je da je znao. Pa, rekoh, kako si reagirao. Pa, popio sam nekoliko čaša alkohola i bio sam strašno zbunjen kad sam čuo da je neko rekao da je ubio 200 ustaša. Rekao sam mu: nije li to bila šansa da pošalješ medijima, čitavom svijetu poruku, da se sazna šta se dogodilo, pa da i taj Srbin koji je u Vranju, Leskovcu, Zrenjaninu i ne znam gdje, da se zgraža nad tim ljudima koji su napravili nešto što nije na nivou ljudskog ponašanja. Da kaže, kako da ja to objavim, možda bih ja imao konsekvence, možda bih ja onda nosio teret nečeg što sam rekao, i bojao sam se za svoju sigurnost“
Ovo sigurno otkriva još jednu dimenziju potrage za istinom, sa kojom se susrećemo na svakom koraku u toj neprekidnoj potrazi, a to je strah. Strah od kazne, strah od vlastitog naroda, strah od prezrenja, na kraju strah od istine, mada je paradoksalno da je samo istina ta koja može pružiti utočište od straha.
Slične stavove iznijeli su i gđa Ružica Mandić, udruga žena Vukovar i Ana Kvesić, građanka Vukovara, koja tvrdi da je pomalo i zatočenik ove teme, jer život ide dalje, i uz svo poštovanje prema mrtvima i nestalima koje treba pronaći i za koje neko treba pred sudom i odgovarati, mora se zajednički graditi neka bolja budućnost.

Problemi, inicirani nacionalnom pripadnošću, a sa kojima su se susretali povratnici, posebno oni srpske nacionalnosti, su takođe bili zastupljeni u diskusijama. Ne može ih se zanemariti, mada su oni koji su ih prezentirali, bar u svojim iskazima, pokazali veliku dozu tolerancije. Tako npr. gosp. Slavko Bubalo, čiji je sin pretučen u jednom takvom incidentu, u poruci svome sinu kaže: „Sine, nemoj nikog da mrziš, mržnja je bolest i gledaj da to u životu izbegavaš.“

Model školstva je u ovom uvodnom dijelu okruglog stola tek otvoren i on je bio stalna tema koja se provlačila kroz diskusije oba dana.
U jednoj od prvih diskusija na tu temu, gosp. Bubalo je dao prijedlog da se jezik u službenoj upotrebi u Hrvatskoj zove jednim imenom, kako se zvao nekada. Jer ako je nekome sada stalo da deca idu zajedno u školu, trebalo bi taj uzrok problema eliminisati u startu, ustvrdio je gosp. Bubalo.
Prema mišljenju uvaženog gosta iz Srbije, jednog od uvodničara, gosp. Živorada Kovačevića, koji je i leksikograf, mišljenje, sa kojim se slažu svi ozbiljni lingvisti, je da je u pitanju jedan jezik. Krleža je, kaže gosp. Kovačević, svojevremeno dao jednu formulaciju. On je rekao da je hrvatsko-srpski jezik, jedan jezik koji Hrvati govore hrvatski a Srbi srpski... Između britanskog engleskog i američkog engleskog znatno su veće razlike nego između srpskog i hrvatskog...
Rasprava o jeziku i školstvu je nastavljena kroz slijedeće sesije okruglog stola.

Dvodnevni rad okruglog stola se dalje odvijao u četiri tematske cjeline.
1. Uloga političkih stranaka u revitalizaciji lokalne zajednice – moderator: gosp. Živorad Kovačević
2. Doprinos lokalnih medija poslijeratnoj obnovi (su)života u Vukovaru – moderator: gđa Marija Molnar
3. Doprinos vjerskih zajednica uspostavi međuvjerskog i međuetničkog razumijevanja i jačanju povjerenja – moderator: gosp. Jaroslav Pecnik
4. Iskustva organizacija civilnog društva u provedbi mirovnih aktivnosti i djelovanju na uspostavi međuetničkog razumijevanja i jačanja povjerenja – primjeri iz prakse – moderator: gosp. Vehid Šehić

1. Uloga političkih stranaka u revitalizaciji lokalne zajednice
Kratak uvod u prvu temu dao je gosp. Živorad Kovačević. Treba naglasiti da učešće u ovoj sesiji nisu uzeli predstavnici najjače lokalne političke stranke (HDZ) koji imaju i izvršnu vlast u Vukovaru. Nisu se dakle odazvali pozivu. Njihovo neprisustvovanje skupu je izazvalo i negativnu reakciju većine učesnika okruglog stola, koji su jedinstveni u mišljenju da je to dobar pokazatelj njihovog odnosa prema revitalizaciji (su)života u Vukovaru. Tako npr. gosp. Josip Kovač, iz Društva intelektualaca Vukovara kaže: „Onoliko koliko su zainteresirani, toliko su i prisutni. Da izbori u Hrvatskoj nisu prošli bili bi svi ovdje i slikali se. Znači, mi smo njihov instrument, oni nas samo trebaju za glasače“. Isto mišljenje su ponovili i drugi učesnici, kao prof. Modalek, gđa Ružica Mandić i drugi.
U svom prvom, kraćem obraćanju učesnicima, gosp. Bogdan Rkman, predstavnik druge po snazi stranke u vukovaru (SDSS) se prvo kratko osvrnuo na temu istine, rekavši da je njegovo samo prisustvo ovom skupu pokazatelj da njegova stranka ne želi neke stvari „gurati pod tepih“, nego otvoreno o tome razgovarati. Takođe je u ime stranke i srpskog nacionalnog korpus u Vukovaru, kojeg kako kaže stranka predstavlja, izrazio žaljenje i saosjećanje sa žrtvama i porodicama žrtava Ovčare, ali isto tako i sa žrtvama i porodicama žrtava svih onih koji su u Vukovaru nastradali na obalama Dunava ili na drugim lokacijama tokom ljeta 1991., a bili su uglavnom građani srpske nacionalnosti.
Tvrdnja da SDSS predstavlja srpski korpus je naišla na neodobravanje nekih učesnika, te npr. gđa Ružica Mandić kaže: „I jedna i druga stranka (misli se na HDZ i SDSS), su desne stranke, koje predstavljaju dio naroda Vukovara, znači ne sve, jer jedan dio naroda za koji oni smatraju da predstavljaju, nije se složio sa njihovom politikom. Ja sam jedna od tih“
Većina učesnika je u svojim diskusijama izrazila nezadovoljstvo sa radom političkih stranaka na revitalizaciji života u Vukovaru. Tako npr. Alksandar Ilić, građanin Vukovara kaže: „ljudi su u Vukovaru, u naselju Borovo i u svim okolnim mjestima nezadovoljni životom i stanjem u odnosima između ljudi i općenito sa politikom koja se provodi od reintegracije pa nadalje. Celo vreme vladajuće stranke koje upravljaju ovim područjem su iste, a to su HDZ i SDSS. Tu promjena na bolje nema. Tako doživljavamo vođenje politike mi obični građani“. Negativnu ulogu politike potvrđuje i gosp. Kovač, koji naglašava da političarima odgovara suprotstavljnost, „jer dok ima tog sukoba, moji će glasati za mene, protiv njega, njegovi će glasati za njega, protiv mene. Ako tog sukoba nema, moji će glasači reći svejedno je, to je sve isto.“ Gosp. Rkman je pokušao objasniti nezadovoljstvo sa političkim partijama, rekavši da se u stvari radi o nedostatku građanske hrabrosti, jer ako su građani nezadovoljni, kako onda objasniti da iste stranke pobjeđuju već 10 godina zaredom. „Na netom održanim izborima, kaže gosp. Rkman bilo je oko 3800 potencijalnih kandidata za hrvatski parlament. S jedne strane velika brojka, s druge strane to je manje od 1% ukupnog biračkog tijela u Hrvatskoj. Znači, svega 3800 ljudi je koristilo i pasivno i aktivno biračko pravo. To je nedostatak građanske hrabrosti.“
Veći dio vremena u ovoj sesiji je ponovo posvećen školstvu. Mišljenja su oprečna. Neki učesnici smatraju da nije potrebno i da ne treba razdvajati djecu u školama. Gđa Ružica Mandić misli da će se posledice „izgubljenih 10 generacija djece“ osjetiti daleko duže nego što mi to sad mislimo i da nije trebalo pristati na razdvajanje. Gđa Marija Šestan smatra da roditelji moraju odlučivati o sudbini svoje djece i ne slaže se da postoje dva vrtića, dvije škole..Prema gosp. Glasnoviću to čak predstavlja i getoizaciju Srba. Neki učesnici, kao npr. gosp. Bubalo, smatraju da to i nije tako loše. On navodi primjer Istre gdje postoje škole na italijanskom jeziku i gdje to dobro funkcioniše. Problem je prema njemu u nazivu jezika.

Malo optimizma je unijeo gosp. Keravica Miroslav, iz Zajedničkog vijeća općina Vukovar, koji smatra da će se sigurno stanje popraviti. Gosp. Keravica nema ništa protiv da se objedine i škole i vrtići i da se reši konačno pitanje da kada završe ljudi školu da nema nostrifikacije, da se mogu slobodno zapošljavati. Sa pozicije predstavnika SDSS-a, gosp. Rkman navodi da će se stranka zalagati za primjenu ustavnog zakona o školovanju na jeziku i pismu nacionalnih manjina. Parlament Hrvatske je donio takav zakon, legalan je, legitiman i SDSS će podržavati primjenu toga zakona, sve dok to bude interes roditelja. „Mi ne zagovaramo apriori da moraju biti „srpske škole“ u Vukovaru, kaže gosp. Rkman, nego jednostavno slijedimo mišljenje određene grupe ljudi, građana na području grada Vukovara, a to je relativno visoki procenat.“ „Može se steći utisak, nastavlja gosp. Rkman, da „posebno školstvo“, odvojene smjene, podrivaju demokratske temelje države u nekoj budućoj perspektivi. Ali ja kao roditelj ne smatram da je to problem, ako zaista živimo u demokratskom društvu. To samo može biti prednost. Druga je stvar dali su to isti jezici. Tako da to ne vidim kao problem getoizacije, nego vidim zapravo kao problem drugih vrata, druge šanse, dvije šanse, zaključuje gosp. Rkman“

Zaključak o ulozi, pa može se reći i najvećem značaju političkih stranaka u revitalizaciji (su)života može se možda najbolje vidjeti u sažetku diskusije prof. Modaleka. On kaže: „...Svi smo jedva dočekali kad je premijer Sanader zaželio pravoslacvima „Hristos se rodi i sretan Božić“. Od jednog čovjeka koji je to rekao, a zato što je na visokoj političkoj poziciji, promijenila se situacija drastično i na terenu. Odjedanput, od govora mržnje krenulo se prema govoru tolerancije... Dakle, od političara, kako će on pristupiti, bitno zavisi javno mjenje...Mi možemo ovdje govoriti o toleranciji, ali kada političari na vrhu kažu treba tolerancija, onda će tolerancija krenuti.“

2. Doprinos lokalnih medija poslijeratnoj obnovi (su)života u Vukovaru
Uvodno izlaganje dala je gđa Marija Molnar, sa Hrvatskog radio Vukovara. Kada je u pitanju uloga medija u poslijeratnom periodu, gđa Molnar ne bježi od „svog“ dijela odgovornosti, ali naglašava da novinari i novinarke imaju etički kodeks profesije koji im nalaže objektivnost kao prvi postulat djelovanja. Objektivnost, nažalost, nije lako definirati, niti primijeniti, tvrdi gđa Molnar. Jer kako biti objektivan novinar ili novinarka u Vukovaru, a pričati o ratnim zločinima na Ovčari ili pričati o nestalim Srbima prije početka opsade Vukovara.? Može li se novinar ili novinarka potpuno isključiti iz priče o strahoti i tragediji ratnog zločina?
„Vukovar, a sada o njemu govorim kao podijeljenoj zajednici, što još uvijek jeste, od nas očekuje činjenice, osude, istraživanje, javno zauzimanje stava, koje je po usmenoj predaji stav jedne ili druge grupe. Vukovar od nas očekuje gotovo sve, a mi tu snagu nemamo i ne možemo tu odgovornost uzeti samo na svoja leđa. Dio odgovornosti da, svu odgovornost nikako.“ „O podijeljenosti lokalni mediji moraju progovoriti na otvoren način. Ali to mora učiniti i politika, religija i ostali segmenti društva. Mediji su tek jedan njegov dio, istina, vrlo atraktivan i dostupan, ali ne ovisi sve samo o njima. Takođe, medijima treba i podrška zajednice i to one koja je spremna suočiti se s prošlošću, obznaniti istinu, ispričati se, dojaviti gdje su nestali s obje strane sukoba. Bez toga teško ćemo išta napraviti, osim suhoparnog izvještavanja o zajednici koju još uvijek ne doživljavate tako, zaključuje gđa Molnar“.
O ulozi medija govorio je i gosp. Janoš Kery, takođe iz Hrvatskog radija Vukovar. On naglašava važnost zastupljenosti tema od važnosti za sve građane Vukovara i navodi: ..“kada se u emisijama radija počelo govoriti o onome što zanima i Hrvate i Srbe u Vukovaru, to znači obnova kuća, to znači rješavanje mirovina, rješavanje radnog staža i ostalih stvari, tada smo primjetili da naš radio počinju slušati svi u Vukovaru. Tu vidim ulogu radija u stvaranju suživota jer smo bili okupljeni oko zajedničkih tema“
U Vukovaru djeluje i druga radio postaja, radio Dunav, koju vodi gđa Sanja Vukičević. Gđa Vukičević tvrdi da je njen tim sa radija pokušao doprineti uspostavljanju suživota, zajedničkog života. „Mislim da smo napravili velike pomake u odnosu na početak, tako da treba na tome još raditi,“ kaže gđa Vukičević i dodaje: „možemo slobodno reći da smo na dobrom putu, ako nismo stigli do nekakvog cilja.“ Kada je u pitanju oporavak i zajednički život, gđa Sanja Vukičević misli da je uvijek u pitanju vrijeme. „I inače u svim segmentima grada Vukovara je u pitanju vreme. Za nas koji ovde živimo to ide vrlo sporo, ali možda to tako i mora da ide, iz prostog razloga što postoje rane, a rane su jako dugo otvorene, a do nekakvog zaceljenja treba proći dugo vremena, pa je to možda i odraz medijske slike. Ovde govorimo o „hrvatskom“ i „srpskom“ novinarstvu. Hteli mi ili ne, to je dio grada u kojem živimo, jer je Vukovar i dalje podeljena zajednica, ali smo se daleko odmakli od tih godina kada je na njihovom radiju bilo reči kako napadaju srbo-četničku bandu, ili na mom radiju kako napadaju ustaše, to znači da danas je to sasvim druga priča“
U diskusiju se uključio ispred IkvPaxChristia gosp. Mathieu Hermans, koji je upozorio da Hrvatska ide prema EU a postoje vrlo strogi kriteriji za buduće članice EU. Evropska komisija svake godine radi izvještaj o stanju a svaki taj izvještaj vezan je za zemlje koje ulaze u EU. Izvještaj o napretku u Hrvatskoj obavljen je 6.11.2007. On je predložio učesnicima, predstavnicima medija da naprave seriju emisija vezano za različite teme koje pokriva taj izvještaj, imađu ostalog nezaposlenost, medije, školstvo i sve ono ostalo o čemu je razgovarano na okruglom stolu. „Predstavio bih ljudima koji su to zaključci Brisela i preveo bih to na neki način, ustvari upotrijebio bih to vezano uz sve ono što se događalo u Vukovaru“, predlaže gops. Hermans.

Kao zaključak ove sesije može se navesti da je potrebno još mnogo zajedničkog truda uložiti i to od strane medija, kako bi napravili pozitivan uticaj na građane i građanke Vukovara. Zajednički rad još uvijek ne funkcionira najbolje, i kako kaže gđa Vukičević, „žao mi je što još uvek nismo u prilici da kolege i ja sednemo za sto i kažemo, hajdemo mi raditi neki zajednički projekat. Hajdemo rediti projekat gde neće mojim slušaocima smetati kad ja kažem gde a ne gdje i da se mogu normalno pojaviti emisije, kod mene na radiju, gde možeš pričati i kineski ako hoćeš, a da to nikom neće smetati, jedino što će ipak trebati prevodioc, za razliku od hrvatskog gde to neće trebati. Dakle to je još možda nekakva mala prepreka, nekakav most koji nije sazidan između nas“.

3. Doprinos vjerskih zajednica uspostavi međuvjerskog i međuetničkog razumijevanja i jačanju povjerenja
Uvod u temu pripremio je i obrazložio gosp. Jaroslav Pecnik, iz Hrvatskog Helsinškog odbora Osijek. Govoreći o toleranciji i razumijevanju u prvom dijelu, gosp. Pecnik je naglasio da se svi moramo međusobno razumijevati i kao vjernici i kao ljudi, a isto tako moramo prihvatiti i da postoje različiti ljudi od nas, posebno u religijskom smislu, kao npr. ateiste, jer oni ne negiraju Boga, oni „vjeruju“ da Boga nema, te su to ipak vjernici svoje vrste.
Kada je u pitanju odnos vjere i vjerskih institucija, gosp. Pecnik ja naglasio da tu treba vršiti distinkciju između vjere i crkve, jer vjera je jedna a crkve su različite. I problem nije u vjeri nego u interpretaciji vjere u crkvama. Kao što kršćanstvo nije jedno i zato je i bogato i interesantno i izuzetno, isto tako i islam nije jedan i ne smiju se paušalno, svi muslimani, pripadnici Islamske zajednice, proglašavati pripadnicima Al-qaide, teroristima i sl... Islam je nama uglavnom nepoznat, kaže gosp. Pecnik, iu pravo zato što je nepoznat, a ne trudimo se da ga upoznamo, jer smatramo da smo mi bolji a oni su lošiji, jer su različiti i drugičiji od nas, zapravo dolazi do nesporazuma. Naravno to vrijedi i za pripadnike Islamske zajednice tamo gdje su oni većina.
Prema tome treba promovirati dijalog. Samo tako možemo doći do neke tolerancije i moramo priznati da niko nema pravo, niko nema koncesiju na istinu, niko nema koncesiju na Boga. Otvorenost prema različitostima, prema drugima, je pretpostavka dijaloga.
Za razliku od sesije koja je bila posvećena politici gdje se jedan dio političke scne Vukovara nije odazvao pozivu, u ovom dijelu treba potcrtati da su pripadnici sve tri konfesije imali svoje predstavnike. To pokazuje da su vrlo ozbiljno shvatili ovaj skup i pokazali odgovornost prema ulozi koju imaju u obnovi zajedničkog života u Vukovaru.
Ispred Rimokatoličke crkve diskutirao je gosp. Ante Perković. Na retoričko pitanje što crkve mogu i što su učinile za suživot, gosp. Perković, vidi odgovor u Jevanđelju, koje mora biti osnova od koje treba poći. Zbog toga svaki kršćanin mora prihvatiti drugog čovjeka, ne samo kao brata nego i samoga Krista. Postoji jedna osoba, nije Hrvatica, koja je pokazala kako se to radi. Majka Tereza. Dobila je nagradu za mir za izvanredno služenje Jevanđelju.

Jovan Radivojević, protojerej, starješina Hrama na Dobroj Vodi i zamjenik arhijerejskog namesnika vukovarskog, je svoju diskusiju počeo sa pitanjem kako do istine?! Na izgled vrlo teško ali u stvari vrlo lako, tvrdi gosp. Radivojević. Upravo Evanđelje Hristovo je put do istine, a znamo da je istina sam Gospod i Spasitelj naše sudbine. Jer Isus Hristos je kazao za sebe: „Ja sam put, istina i život. I onaj koji ide sa mnom živeće u svetlosti večnoga života, neće ga obuzeti tama zemaljska“. Dakle i gosp. Radivojević nudi isti odgovor kao i gosp. Perković, izlaz je u dosljednom služenju Jevanđelja. Elaborirajući dalje tu tvrdnju, gosp. Radivojević se pita, kako ću ja sutra da živim, kao čovek na prvom mestu, a zatim i kao sveštenik crkve Hristove? Da li ću sutra ponoviti prošlost? Pametan čovek se uči na greškama drugih a budala na svojim.... „Treba obnoviti čoveka, kaže gosp. Radivojević, čoveka kao ličnost, božansku ličnost. Čovek je stvoren po liku Božijem, dakle obnoviti Boga u sebi, poraditi na spasenju svoje duše, jer naša duša je naše dvorište, i svako od nas ima u ruci metlu, a kad se dvorište zaprlja moramo ga počistiti, znači počistiti dvorište svoje duše, svako svoje. Jer Gospod od čoveka želi čisto srce i čistu dušu, i Evanđelje tako veli. Upravo taj evanđeliski put, put istine, dakle Hristov put, je naš program rada i naše nastojanje da bismo najprije spasili svoju dušu a zatim i svoje telo jer je telo stanište duše“, zaključuje gosp. Radivojević i dodaje: „naš put do istine i kako do istine, jeste upravo Evanđelje Hristovo, koje trebamo da živimo kako bismo spasili svoju dušu i svoj narod“.
Predstavnik islamske vjerske na ovom skupu je bio imam iz Gunje, gosp. Idriz Bešić. On je dao vrlo pragmatičan prijedlog kako vjerske zajednice mogu doprinijeti obnovi (su)života. „Hajdemo mi vjerski službenici dati doprinos, tako što ćemo obući naše uniforme, popiti kahvu, proći pijacom vukovarskom, sjesti u hotel Dunav, popiti kahvu, otići u Vinkovce, u hotel Slavuj, da nas vide zajedno. To je taj naš doprinos“, kaže gosp. Bešić. Gospodin Radivojević i ja, smo to već radili i to je pozitivno odjeknulo....Jer prava stvar i pravi život se odvija dole u bazi. I kad države ratuju predsjednici, ministri, premijeri se rukuju, smješkaju dogovaraju itd. A prava stvar se dešava dole u narodu... Susjedi, komšije, tu moramo djelovati i to je prva i osnovna faza odakle sve počinje i to je naša aktivnost i naš doprinos, zaključuje gosp. Bešić.
Diskusije ova tri vjerska službenika su naišle na vrlo pozitivan prijem od drugih učesnika okruglog stola, te je to u jednoj rečenici izrazila gđa Marija Šestan koja kaže: „ja bih htjela izraziti svoju zahvalnost što nam je pravilno prikazivanje vjere od strane naših svećenika olakšalo život u onim teškim vremenima“. Ali i dodaje: „samo malo mi je žao što u onim teškim danima svi ljudi nisu imali vjeru u Boga i vjeru u čovjeka kao u svoga brata, pa su izvršili teški zločine. Gdje je onda bila vjera? Da li su te zločine činili samo ateisti? Ne vjerujem. Zašto ta vjera onda nije postojala kod svih? Ali valjda ćemo jednom dobiti taj odgovor, zašto svi ljudi nisu prepoznali u čovjeku svoga brata?“
Prisustvo vjerskih službenika iskoristio je gosp. Mirko Kovačić, ispred Udruge obitelji zatočenih i nestalih hrvatskih branitelja „Vukovarske majke“, da postavi pitanje zašto su vjerski službenici tokom bivših ratova blagosiljali vojnike koji idu u rat.
U ime Srpske pravoslavne crkve, odgovor je dao gosp. Rdivojević. „Mi moramo da znamo, da su to bili odbrambeni ratovi, kaže gosp. Radivojević. Ja ne podržavam blagosiljanje oružja, ali nekada i reč može da bude veće i opasnije oružje nego što to može da bude puška ili top. Svako blagosiljanje oružja je greh, ali mi kao sveštenici Srpske pravoslavne crkve nismo blagosiljali oružje, jer nema molitve za blagosiljanje oružja, nego ima molitva za one koji idu u rat, a pretpostavlja se da idu da brane istinu. Nažalost, ako se istina mora braniti oružjem.“ ...Ali, ako želimo da živimo dalje, mi moramo da sa tim stvarima raskrstimo. Mi nećemo moći nastaviti živeti ako nas stereotipi vuku u prethodnih 200 ili 500 godina....Život i istorija je bio takav u određenim vremenima i okolnostima, ali ja želim da sutra bude bolje. Zašto? Ja možda neću dočekati, ali želim da moje dete dočeka da slobodno hoda svojim gradom, jer ja sam rođen u Vukovaru, ja živim tu i nemam nameru da napuštam Vukovar i da idem bilo gde, iako sam Srbin, ništa me ne privlači da živim u Beogradu, ni u Nišu, ni u Leskovcu, ja sam ovde rođen i želim ovde da ostanem. Ovde su moji dedovi i pradedovi svi sahranjeni u Borovu i ja bih želeo da kada mene Bog pozove da budem sahranjen tu“.

Sesija o ulozi vjere u revitalizaciji života u Vukovaru se odvijala u duhu tolerancije i međusobnog uvažavanja, te se može sa sigurnošću ustvrditi da su svi učesnici pozitivno ocijenili napore i djela vjerskih službenika, koji pružaju dobar primjer građanima Vukovara kako graditi zajednički život.

4. Iskustva organizacija civilnog društva u provedbi mirovnih aktivnosti i djelovanju na uspostavi međuetničkog razumijevanja i jačanja povjerenja
„Predstavnici civilnog društva i nvo-i su na ovim područjima učinili najviše i činili su prvi da uspostave kontakte među ljudima, pa i među onim koji su u jednom vremenu svog života jedni na druge gledali preko puškometa“, rekao je na početku svog uvodnog izlaganja Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle, nvo-a koji je, kako kaže Šehić, nastao iz jednog jedinog cija, da kao građanski, ljudski pokret dignemo glas protiv rata, bezumlja, mržnje, želje za osvetom. Kada su u pitanju ratni zločini i žrtve, Šehićev je stav, da nvo trebaju graditi istovrstan kritički odnos prema svima koji su činili ratne zločine, bez obzira iz kojeg naroda dolazili. Žrtve ne treba dijeliti prema nacionalnoj pripadnosti, jer su žrtve samo ljudska bića kojim treba pomoći da dođu do istine o svojim. Razumijevanje i povjerenje je najbolja odbrana protiv mržnje i osvete. Ali istovremeno niko nema pravo amnestirati i šutjeti, jer to i u teoriji prava predstavlja saučešništvo u zločinu. Potrebno je govoriti istinu, bez obzira koliko ona bila bolna, svjesni činjenice, kako to teoretičari kažu, da je to nedostižan cilj, ali to je i naš obavezan zadatak, zaključuje Šehić svoje uvodno izlaganje.
O ulozi nvo-a govorio je i gosp. Saša Popov, iz Centra za regionalizam iz Novog Sada. Novosadski korpus nije po dobrome zapamćen u Vukovaru, iako u njemu nije bilo toliko Novosađana, tvrdi gosp. Popov, ali to je bila jedna od ideja Miloševićevog režima, da se kompromituje i ocrni ovaj grad, koji je bio jedna multietnička sredina, koja ima dugu tradiciju tolerancije i suživota i koji je bio omiljen na prostorima bivše Jugoslavije. „Žrtve ne možemo vratiti ali možemo činiti korake da se to više ne ponovi, kaže u nastavku gosp. Popov. I prava stvar je ako čovek iz dubine duše, kao što je i Willy Brandt uradio, oseti potrebu da izrazi žaljenje i zatraži oprost.“
I ostali predstavnici nvo-a su uzeli učešće i prezentirali šta njihove organizacije rade. Tako je npr. Ružica Mandić, ispred Udruge žena Vukovar, naglasila da udruga u svom sastavu ima pripadnike sve tri nacije, a da se organizacija specijalizirala i radi u tri strateška pravca: suzbijanje obiteljskog nasilja, suzbijanje trgovanjem ženama i djecom i korupcija.
Ispred Evropskog doma Vukovar, govorila je gđa Dijana Antunović. Ona smatra da više nvo-a u Vukovaru radi na ostvarenju istog cilja, a to je revitalizacija života u Vukovaru,
ali rezultati koji su do sada ostvareni daleko zaostaju iza truda koji je u tom smislu uložen. Razlozi za ovo, prema gđi Antunović leže i u predrasudama od kojih su naročito pogubne sljedeće tri:
- uvjerenje da se ispravnost i čvrstina našeg karaktera ogleda u čvrstini i nepromjenjivosti naših stajališta
- uvjerenje da su svi oni isti, da smo samo mi u pravu, dok oni nisu, da smo samo mi oštećeni, a oni nisu...
- treća pogubna predrasuda jeste uvjerenje da je vukovarsku zajednicu nemoguće obnoviti ili bar ne u dogledno vrijeme, te da je još nekoliko generacija naših ni krivih ni dužnih potomaka osuđeno na mučan i tjeskoban život u Vukovaru ili na odlazak u druga mjesta u kojima se ljudskije živi.
Sa željom da prevlada navedene zablude, Evropski dom Vukovar je u proteklom razdoblju provodio mnogobrojne i različite aktivnosti u četiri sljedeća područja:
- rad sa pojedincima u okviru radionica za samopomoć
- održavanje predavanja, okruglih stolova i konferencija čiji je cilj motiviranje građana na aktivno sudjelovanje u pozitivnom oblikovanju zajedničke budućnosti.
- rad sa predstavnicima vjerskih zajednica i vjeroučiteljima čiji je cilj afirmacija tradicionalnih etičkih i moralnih vrijednosti kao temelja zajedničkog života u Vukovaru.
- rad s mladima
I građani pojedinci su takođe uzeli učešća u ovoj sesiji, iz kojih izdvajamo nekoliko koja sadrže lična svjedočenja ali i vrlo tolerantne i pomirljive stavove. Tako npr. Stanko Zadro, kaže da je osobno doživio tolike boli da je mislio da se nikad u Vukovar neće vratiti i da nikakav srpski film neću pogledati, proizvod njihov da neće koristiti. Međutim, kaže gosp. Zadro, „nisam mogao pobjeći od sebe, od svog odgoja, pokušao sam i drago mi je da sam u tome uspio, da sam shvatio ovaj naš realitet, ovaj prostor u kom živim. Tu žive različiti ljudi sa različitim vjeroispovjestima, različitih nacionalnosti. I sa takvim gledanjem, ja sam se ipak 2000. sa obitelji vratio u Vukovar i živim sa susjedima Srbima s kojim zaista pokušavam stvoriti tolerantne odnose. I u tome i uspijevam“
Sličan stav je iznijela o gđa Mata Patko, koja je bila zarobljena skupa sa svojim suprugom i odvedena na streljanje. Od smaknuća ih je spasio oficir JNA, ali joj je suprug odveden u logor i od tada se ništa o njemu ne zna. Ali, desilo se što se desilo, kaže gđa Patko, „ja nikoga ne mrzim, nisam ni prije rata mrzila, ali još uvijek duša boli, jel mi koji svoje nismo pronašli, nama je još uvijek 1991.pred nama, jer još uvijek tražimo, sada samo kosti, da možemo dostojno sahraniti, da imamo gdje svijeću zapaliti i cvijeće metnuti.“

I slušajući sve ove priče, kaže gđa Antunović, a to se polako izdvaja i kao jedan od zaključaka ove sesije, može se reći da udruge građana imaju jednu sposobnost i prednost u odnosu na ostale institucije, a to je da brže mogu djelovati i brže mogu reagirati, i raditi na poboljšanju kvalitete života u svakoj od zajednica, pa tako i u ovoj vukovarskoj. Manje su birokratski opterećene i manje su podložne stegama kao što su to recimo političke stranke. Značaj i uloga organizacija civilnog društva je velika i u gradu Vukovaru je vidljiva u zadnje 2-3 godine.
Ovakvog mišljenja je je i gđa Milena Jurišić, iz Centra za mir Vukovar, jer ovakav razgovor ili ovakav skup je bio nezamisliv prije 10 godina. Bez podrške nevladinih organizacija i danas bi bilo nezamislivo.
Na kraju okruglog stola izdvajamo dva završna mišljenja. Prvi je iznijeo gosp. Jack Bogers, iz IkvPaxChristia u svom kratkom obraćanju učesnicima. On kaže: „konferencija je bila veoma plodna, razmijenjeno je puno iskustava, čuli smo puno glasova i razmijenjeno je puno mišljenja.... Mislim da je ovo prva konferencija na kojoj su ljudi rekli upravo ono što misle i na koji način misle da bi trebalo biti u budućnosti. Moj shvatanje doprinosa jeste duh, hrabrost i snaga. Vi svakako imate i duha i hrabrosti i snage i to ste pokazali na ovoj konferenciji.“
Okrugli sto je zatvorio gosp. Vehid Šehić riječima: „naš osnovni zadatak je da otvaramo tabu teme, da o njima iskreno govorimo, jer smatramo da ćemo tako najbolje sebi pomoći. To neće raditi mnogi i biće mnogo protivnika, a kad su u pitanju mediji oni danas žive na komercijalnoj osnovi, njih daleko više interesuje senzacija i to nije slučaj samo sa našim medijima, to je slučaj i sa velikim medijima kao što su CNN i BBC. Sigurno će doći vrijeme kad će i nas pratiti, a njihov je uticaj jako veliki. Ja znam da su mediji krajem 90-tih godina bili najveći tvorci mržnje, predrasuda prema drugim i sad bi se trebali vratiti svojoj profesiji i imati jednu sasvim drugačiju ulogu.“