Ideja o organizovanju međunarodnog okruglog stola “Kako do istine?” potekla je sa partnerskog sastanka kojeg je IKV/Pax Christi održao sa svojim partnerskim organizacijama iz regije Zapadnog Balkana u Mavrovu (BJR Makedonija).

Ovaj međunarodni okrugli sto imao je za cilj da reafirmiše potrebu za utvrđivanjem istine, spriječi politizaciju materijalnih dokaza o zločinima počinjenim u ratovima na području bivše Jugoslavije kao i da odredi ulogu nevladinih organizacija i medija u procesu iznalaženja odgovora na pitanje "kako do istine?".

Forum građana Tuzle, zajedno sa IKV-om, odredio je ciljnu grupu učesnika okruglog stola i to su bili: predstavnici nevladinih organizacija iz BiH, Srbije, Crne Gore, Hrvatske i Makedonije, predstavnici medija iz regiona, profesori sa fakulteta društvenih nauka kao i predstavnici različitih organizacija koje se bave istinom i pomirenjem i traženjem i dokumentovanjem nestalih osoba.

Lista prisutnih učesnika:

Bosna i Hercegovina:
1. Branko Todorović, Helsinški odbor za ljudska prava u RS
2. Miodrag Živanović, Filozofski fakultet Banja Luka
3. Gajo Sekulić, Fakultet političkih nauka Sarajevo
4. Mirsad Tokača, Informaciono dokumentacioni centar Sarajevo
5. Slavo Kukić, prof.dr.sociolog, publicista, Mostar
6. Vehid Šehić, Forum građana Tuzle
7. Lidija Živanović, Helsinški parlament građana Banja Luka
8. Senad Pečanin, Magazin “BH Dani”, Sarajevo
9. Marko Divković, Slobodna Evropa
10. Maja Marjanović, Dayton projekt Sarajevo
11. Selim Bešlagić, član Parlamenta BiH
12. Sinan Alić, Fondacija “Istina, pravda, pomirenje” Tuzla
13. Oliver Jović, predsjednik Skupštine Foruma građana Tuzle
14. Aleksandra Letić, Helsinški odbor za ljudska prava u RS
15. Vedrana Subotić, Helsinški odbor za ljudska prava u RS
16. Tijana Milić, Helsinški odbor za ljudska prava u RS
17. amir Kulaglić, Žene Srebrenice
18. Nerma Jelačić, BIRN
19. Snježana Filipović, Informaciono-dokumentacioni centar Sarajevo
20. Branka Rajner, Biro za ljudska prava Tuzla

Republika Srbija:
1. Sandra Orlović, Fond za humanitarno pravo Beograd
2. Biljana Kovačević Vučo, Komitet pravnika za ljudska prava, Beograd
3. Saša Popov, Centar za regionalizam, Novi Sad
4. Nadezda Gaće, Beograd
5. Dragan Banjac, nezavisni novinar, Beograd
6. Semiha Kačar, Sandžački odbor za ljudska prava, Novi Pazar
7. Tamara Kaliterna, Žene u crnom, Beograd
8. Bogdan Ivanišević, konsultant NVO koalicije sa prostora bivše Jugoslavije
9. Pavel domonji, Helsinški odbor za ljudska prava Novi Sad

Hrvatska:
1. Vesna Teršelić, Dokumenti - Centar za suočavanje sa prošlošću, Zagreb
2. Zoran Pusić, GOLJP, Zagreb
3. Dr. Mira Ljubić Lorger, politologinja, Split
4. Pero Jurišin, nezavisni novinar, Split
5. Jaroslav Pecnik, HHO – suradni centar Osijek
6. Katica Pecnik, HHO – suradni centar Osijek

Holandija:
1. Puco Danilović, IKV

Međunarodni okrugli sto pod nazivom “Kako do istine?” održan je 24. i 25. novembra 2006. godine, u hotelu “Tuzla”, u Tuzli.

Prvoga dana rada okruglog stola, Vehid Šehić, predsjednik Foruma građana Tuzle, dao je uvodnu riječ i kratku analizu prethodnih iskustava koja se odnose na temu “Kako do istine?” koja su potekla sa teritorije bivše Jugolsavije, kao i pregled pozitivnih iskustava iz ostalih dijelova svijeta.

Nakon ovog generalnog uvoda, gosp. Senad Pećanin glavni urednik sedmičnog magazina “Dani”, gosp. Branko Todorović direktor Helsinškog odbora za ljudska prava u RS i prof.dr.Slavo Kukić, sociolog, iznijeli su svoja izlaganja vezano za temu i BiH, naravno svako iz svoje perspektive (novinar, aktivista ljudskih prava i sociolog-analitičar).

U drugom dijelu jutarnje sesije, gđa Biljana Kovačević-Vučo iz Komiteta pravnika za ljudska prava, gđa Sandra Orlović iz Fonda za humanitarno pravo i Saša Popov iz Centra za regionalizam iz Novog Sada su imali priliku da prezentuju situaciju u Srbiji vezanu za pitanje suočavanja sa istinom i reakcije i stav zvaničnih vlasti i građana vezane za ovu temu.

Nakon ovih izlaganja, učesnici su učestvovali u 60 minutnoj otvorenoj raspravi.

U poslijepodnevnoj sesiji prvog dana okruglog stola, učesnici su upoznati sa situacijom u Hrvatskoj koja se odnosi na suočavanje sa prošlošću, odnos prema pitanju istine i odnos prema Haškom tribunalu. Uvodničari iz Hrvatske su bili gđa Vesna Teršelić iz Centra za suočavanje sa prošlošću – Dokumenta, gosp. Zoran Pusić iz Građanskog odbora za ljudska prava, te gosp. Pero Jurišin, novinar iz Splita.

Nažalost, učesnici iz Crne Gore i Makedonije nisu bili u mogućnosti da dođu na okrugli sto, tako da smo ostali uskarćeni za njihova iskustva i situacije u ovim zemljama. Međutim, gđa Semiha Kačar iz Komiteta za ljudska prava u Sandžaku prezentirala je situaciju u ovoj regiji, koja je svakako specifična.

Prvobitno je bilo zamišljeno da se u drugom dijelu popodnevne sesije učesnici podijele u radne grupe na tri teme (Šta otežava pronalaženje nestalih?; Kako do istine?; Mediji i istina) s ciljem da se postignu zajednički zaključci na kraju okruglog stola. Međutim, kroz zajedničku i živu diskusiju, učesnici su zaključili da je takav pristup temi kako do istine preambiciozan, te su se složili da nastave diskusiju u plenumu te da pokušaju usvojiti generalne smjernice za dalji rad.

Drugoga dana okruglog stola “Kako do istine?”, generalne smijernice su prezentirane svim učesnicima, napravljene su manje promjene u pogledu termina korištenih u dokumentu i svi učesnici su se time složili, te su ih i usvojili. Slijedi tekst dokumenta:

Zaključci sa Međunarodnog okruglog stola “Kako do istine?”

Sažetak
Analizirajući efekte održanog međunarodnog okruglog stola “Kako do istine?”, može se sa sigurnošću zaključiti da su svi učesnici na studiozan i objektivan način, a istovremeno, što je izuzetno važno, i kritički način, rasvijetlili ulogu nevladinog sektora i medija u pronalaženju činjenica iz naše neposredne prošlosti, za period 1990.–2006. godina, a koje bi doprinijele objektiviziranju, naročito, ratnog perioda.
Poseban kvalitet radu okruglog stola je dala činjenica da je profil učesnika bio različit: od pravnika, profesora, psihologa, sociologa, političkih analitičara, mirovnih aktivista, ljudi različitog svjetonazora, tako da je pitanju “kako do istine?” pristupano na multidisciplinarni način.
Glavna tema diskusije svih učesnika je bila uloga sadašnjih političkih elita, domaćih sudova, medija, nevladinih organizacija, kao i Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu, u tri države regiona – Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji, u izgradnji povjerenja među građanima, ali istovremeno i u utvrđivanju činjenica, odnosno istine.

Analiza situacije u regionu
Kada je u pitanju uloga sadašnjih vlasti u ove tri države, proizašao je jedinstven zaključak da se, i pored jedinstvenog političkog stava, mora apsolutno sarađivati sa Haškim tribunalom, što je i međunarodna obaveza ovih država, ali i uslov za ulazak u evropske institucije, mada one još uvijek čine mnoge stvari koje sprečavaju utvrđivanje stvarnih činjenica.

Hrvatska, koja je ispunila svoje obaveze prema Haškom tribunalu, čime se stiče dojam da je u toj državi stvoren opšti politički i društveni konsenzus u rasvjetljavanju ratne prošlosti, a samim tim i procesuiranja svih za koje postoji osnovana sumnja da su počinili ratni zločin pred domaćim pravosudnim organima, tom aktuelnom zadatku prilazi selektivno.

To najbolje ilustruje slučaj “Glavaš”, koji je jedan od utemeljitelja vladajuće stranke HDZ, ali i jedan od njenih najznačajnijih članova do prije dvije godine. Za njegovu ulogu u ratu u Hrvatskoj 1991.-92. se uvijek znalo, jer su za to postojali mnogi dokazi. Tek onoga trenutka kada je napustio vladajuću stranku HDZ i postao njen politički protivnik, protiv njega se pokreće istražni postupak zbog sumnje da je počinio ratni zločin u Osijeku.
Ako ovome dodamo činjenicu da u rukovodstvu te stranke postoje i danas pojedinci koji obavljaju vrlo važne političke funkcije u državi, a za koje postoji sumnja da su učestvovali u ratnim zločinima i prema njima se ne preduzimaju nikakve mjere, zaključak je da politika još uvijek kontrološe dio pravosudnog i sigurnosnog sistema, a postupci se vode samo onda kada pojedinac postane politički protivnik.

Treba naglasiti i činjenicu da se još uvijek u jednom dijelu javnosti Hrvatske smatra da je u odbrambenom ratu dozvoljeno sve, pa i masovno ubijati neprijatelja, jer to ne može biti ratni zločin.

Ovo je karakteristika razmišljanja i u druge dvije države, BiH i Srbiji. Iako Srbija “zvanično” nije učestvovala u ratu, niti se na njenoj teritoriji vodio rat, što je jedina istina, prema podacima, negdje oko 800.000 građana, državljana Srbije, osjeća što direktno, što indirektno posljedice rata.

Kada je u pitanju odnos ove tri države prema utvrđivanju istine, najteža situacija je u Srbiji. Ne samo zbog toga što nije ostvarila punu saradnju sa Haškim sudom (nije isporučila Ratka Mladića, Radovana Karadžića i još trojicu osumnjičenih za zločine u BiH i Hrvatskoj, kojima je pružila utočište), nego i zbog činjenice da najjača politička stranka u Srbiji – Srpska radikalna stranka, čiji je lider Vojislav Šešelj u Haškom pritvoru, i dalje zagovara rat kao sredstvo za ostvarivanje političkog cilja: Velike Srbije sa granicama Karlobag–Karlovac– Virovitica, a što prikriveno podržavaju i neke druge vladajuće stranke. To nažalost, ukazuje da još uvijek veliki dio javnog mnijenja, odnosno građana u Srbiji, nije spremno da se suoči sa prošlošću, a samim tim i sa istinom.

I pored nekoliko sudskih postupaka koji se vode u Srbiji za počinjene ratne zločine u BiH i Hrvatskoj, može se zaključiti da se čini sve da se dokaže kako ti zločini nemaju nikakve veze sa tadašnjim režimom Slobodana Miloševića, i time se pokušavaju amnestirati nalogodavci tih zločina, čime će se pravda samo djelimično zadovoljiti.

U Bosni i Hercegovini situacija je specifična u prvom redu zbog njenog ustavnog ustrojstva – postojanja dva entiteta – Federacije BiH i Republike Srpske. Svi akteri političkog života u BiH su za punu saradnju sa Haškim tribunalom, što se djelimično i ostvarilo. Većina osumnjičenih se dobrovoljno predala, ali se mora istaći da su najodgovorniji za ratne zločine uhapšeni od strane međunarodnih vojnih formacija, a ne od državnih, odnosno entitetskih (Krajišnik, Krstić, itd.). To je i razlog što predstavnici međunarodne zajednice i dalje od BiH, odnosno Republike Srpske, traže punu saradnju.

Nesporna je činjenica da je rat u BiH ostavio najteže posljedice. Najokrutniji, najteži oblici ratnog zločina su počinjeni upravo na teritoriji BiH (Srebrenica), u kojima su direktno učestvovale tadašnja SR Jugoslavija, ali i Hrvatska, što se danas uporno pokušava negirati, kako u tim državama, tako i u samoj BiH. Rezultat toga je stvaranje tri ratne istine, tri ratne istorije, koje su suprostavljene jedna drugoj, što otežava put ka utvrđivanju činjenica – istine o samom ratu, posljedicama tog rata, ali istovremeno i izgradnju povjerenja i razumijevanja među građanima BiH. Zbog toga u BiH postoje četiri suprostavljena bloka: tri nacionalna, koja svoju ulogu u ratu pokušavaju prikazati na način da su zločine činili samo oni drugi i da su oni (drugi) odgovorni za sve što se desilo, i oni, nažalost, i danas čine većinu. Četvrti blok, kojeg čine nekoliko građanskih inicijativa, pokušavaju na objektivan način prikazati činjenice iz ratnog perioda, i oni predstavljaju začetnike izgradnje integralnog bosanskohercegovačkog društva.

Kada je u pitanju odnos vlasti u ovim državama prema nevladinim organizacijama, koje se u prvom redu bave zaštitom ljudskih i građanskih prava, ali istovremeno se bore da se svi ratni zločinci kazne, bez obzira na nacionalnu pripadnost, i iznose činjenice o tome ili iznose materijalne dokaze o broju ratnih žrtava, itd. taj odnos je selektivan.

Odnos vlasti prema nvo-ima
Vlast ima vrlo negativan odnos prema nevladinim organizacijama koje se bore za istinu o svemu što se dešavalo, nazivajući ih izdajničkim i plaćeničkim organizacijama, dok istovremeno prema takvim organizacijama u druge dvije države imaju vrlo blagonaklon odnos i često rezultate tih organizacija koriste kako bi pokušali one druge satanizirati, a sebe opravdati.

Mediji
Nažalost, i mnogi mediji se ponašaju u ovakvim situacijama kao i vlasti, a ono što predstavlja posebnu opasnost su i mnoge nevladine organizacije, koje su pod plaštom zaštite ljudskih prava ustvari servis i produžena ruka vlasti i određenih političkih elita, koje su i najveća prepreka ka procesu suočavanja sa prošlošću, a samim tim i sa istinom.

Ono što zabrinjava je činjenica da, i pored postojanja mnogih materijalnih dolaza o počinjenim zločinima na prostoru bivše Jugoslavije, su počinioci nedostupni pravosudnim organima u ovim državama, ali ih istovremeno akteri političkog života zloupotrebljavaju u određenom trenutku, obično u obračunu sa političkim protivnicima ili u predizbornoj kampanji, znači – ne u cilju utvrđivanja istine. Taj vid zloupotrebe treba spriječiti i učiniti sve da se svi dokazi učine dostupnim tužilaštvima i sudovima, a samim tim i javnosti u ovim državama.

Posebna analiza učesnika okruglog stola je bila fokusirana na ponašanje novinara i medija u periodu pred rat, u samom ratu, kao i u postratnom periodu. Veliki broj novinara se stavio u službu propagandno-huškačke ratne politike. Istina i potpuna informacija su kod većine novinara izgubile značaj, a oni koji nisu htjeli izdati profesionalnu etiku, izgubili su mogućnost rada u bilo kojem mediju. Poslije nalogodavaca i izvršioca ratnih zločina, etničkog čišćenja, razaranja, itd., najveću odgovornost snose mediji i novinari koji su svojim ratnim izvještavanjem i komentarima stvorili ambijent u kojem su afirmisali mržnju prema drugom, osvetu, stvarali nacionalne heroje od onih koji su činili ratne zločine, itd. Mnogi su takvim odnosom direktno podstrekivali na ratni zločin i time postali saizvršioci mnogih zločina. Činjenica je da pred Haškim tribunalom neće odgovarati ni jedan novinar, ali to ne treba da bude prepreka da pred domaćim pravosudnim organima ne dođe konačno i do pokretanja krivičnih postupaka protiv onih novinara za koje postoje mnogi optužujući materijalni dokazi. To je veliki zadatak i obaveza koja stoji pred akterima civilnog društva, svjesni činjenice da pravda nikada u potpunosti neće biti zadovoljena, ali će biti velika nepravda ukoliko niko od novinara ne bude procesuiran. Posebno cijeneći činjenicu da se mnogi od njih i danas preko medija i svojih emisija obraćaju javnosti, a neki od njih i danas imaju značajan uticaj i političku moć. Ono što predstavlja moralni sunovrat je činjenica da su mnogi od takvih glavni protagonosti medijskih sloboda, kao i prava slobode govora i mišljenja. Za razliku od njih, oni novinari koji nisu željeli da budu dio zločinačke mašinerije, ni danas ne mogu dobiti svoj medijski prostor.

Analizirajući današnje stanje medija na prostorima ovih zemalja, vrlo je malo medija koji u svojoj uređivačkoj politici imaju kako profesionalne tako i građanske hrabrosti da objektivno iznose informacije o ratu, ratnim zločinima i posljedicama rata. Nijedan novinar koji je pisao onako kako to godi aktuelnim vlastima nije doživio neprijatnost, a oni koji su se hrabro suprostavljali bezumlju, ili su ubijeni, ili su postali trajni invalidi, ili žive pod stalnim pritiskom i prijetnjama. I ova činjenica govori da istina i pravda još uvijek nemaju pravo građanstva u ovim državama.

Institucionalizacija suočavanja sa prošlošću – Komisija istine i pomirenja
Ideje o osnivanju institucionalnih oblika koji bi se bavili utvrđivanjem činjenica o ratovima i njihovim posljedicama na prostoru bivše Jugoslavije (Komisije za istinu i pomirenje) su različito primljene od strane javnosti u tri države (BiH, Hrvatska i Srbija).

Prva inicijativa za formiranje ovakve komisije potekla je u BiH krajem 1998. godine (Forum građana Tuzle uputio je apel nevladinim organizacijama, političkim strankama, religijskim zajednicama i drugima da podrže ideju o osnivanju komisije) i dobila je veliku podršku, pa čak i onih čija je politička odgovornost nesporna. Ali, na tome je i završeno, jer je prijedlog nacrta Zakona o Komisiji istine i pomirenja, koji je predat 2001.godine tadašnjem Predsjedništvu BiH i Ministru za ljudska prava, završio u ladici.
U zadnje vrijeme ideja je aktuelizirana, te je formirana parlamentarna radna grupa koja je izradila novi nacrt zakona.

Nesporna je činjenica da su ovakve komisije postigle određene uspjehe samo ako su osnovane neposredno nakon prestanka rata ili druge vrste sukoba ili kada je postojala jedinstvena politička volja da se utvrdi istina, što u BiH ni danas nije slučaj. Iz tih razloga je razumno postaviti pitanje da li će eventualna buduća komisija moći odgovoriti zadatku koji bude pred nju postavljen.

Osnivanje Komisije za istinu i pomirenje u Srbiji 2002. godine, od strane tadašnjeg predsjednika Srbije, Vojislava Koštunice, je degradiralo ovu ideju, jer zadatak te komisije nije prvenstveno bio da utvrdi istinu nego da omogući svesrpsko pomirenje, da neutrališe mnoge nesporne činjenice. Uzgred treba napomenuti da je tadašnji osnivač komisije Vojislav Koštunica bio najveći protivnik Haškog tribunala i čovjek koji je pružao apsolutnu podršku svim koji su bili osumnjičeni za ratni zločin. Njegovo stajalište je podržavao i jedan dio članova te komisije. Ova komisija je prestala sa radom nakon godinu dana postojanja što je i najbolje što se moglo desiti.

Hrvatska javnost nikada nije prihvatila ovakvu ideju, niti je ikada postojala politička volja za osnivanjem neke komisije, a dokaz o tome je i Deklaracija o domovinskom ratu koju je usvojio hrvatski Sabor 2004. godine, koji je sramotan akt kada je u pitanju odnos Hrvatske o ratu u BiH 1992.-1995.

Posebno je potrebno istaći ulogu kako Međunarodnog suda za ratne zločine u Hagu tako i domaćih pravosudno-tužilačkih institucija. Nesporna je pozitivna uloga Haškog tribunala u rasvjetljavanju zločina na području bivše Jugoslavije. Činjenica je da su optuženi i nedodirljivi ratni zločinci (predsjednici, generali, mnogi političari) čime je otvoren prostor i domaćim institucijama da nastave sa procesuiranjem svih onih koji su osumnjičeni za ratni zločin a nisu u nadležnosti Haškog tribunala. Sigurno je da će rad ovih sudova djelimično zadovoljiti i pravdu i istinu. Ali činjenica je da u mnogim postupcima neće moći biti utvrđena materijalna istina, jer sudovi rade po strogim postupcima i mogu cijeniti samo vjerodostojne materijalne dokaze, pa će neki u nedostatku takvih dokaza biti i oslobođeni, posebno imajući u vidu činjenicu da su vlasti u sve tri države činile sve da što više dokaza unište.
Iz tih razloga moramo stvarati ambijent za utvrđivanje političke i moralne odgovornosti svih onih koji su svojim ne činjenem stvarali ambijent u kojem su urušene sve moralne vrijednosti života.

Stav svih učesnika okruglog stola je bio da se ne donose zaključci, jer je to preambiciozno kada je u pitanju istina kao apsolutna vrijednost, jer je taj cilj nedokučiv i neostvarljiv.
Ali upravo je to i razlog zašto se za istinu trajno treba boriti što će biti zadatak svih kojima je stalo do restauracije moralnih vrijednosti na ovim prostorima.

Većina medija, kako pisanih, tako i elektronskih, je izvjestila javnost o održavanju okruglog stola u Tuzli. Lokalne i kantonalne radio i TV stanice, ali i različite novine kako u zemlji, tako i u susjednim zemljama, su objavile članke sa izjavama nekih od izlagača, te sa glavnim tačkama diskusije. Izdvajamo tekst gđe Tamare Kaliterne (novinarka, članica udruženja “Žene u crnom” iz Beograda) objavljen u listu “Republika”:

U Tuzli se 24. i 25. novembra za međunarodnim okruglim stolom razgovaralo o tome „Kako do istine?“. Organizatori su bili Forum građana Tuzle (FGT) i holandska organizacija „IKV“.
Na međunarodni skup su došli ljudi iz samo nekih zaraćenih delova bivše Jugoslavije – Bosne, Hrvatske i Srbije. Kosovari i Crnogorci nisu došli, iako je za okruglim stolom trebalo reafirmisati potrebu za istinom i sprečiti politizaciju dokaza o ratnim zločinima.
Najpre se u BiH pokušalo sa komisijama za istinu i pomirenje, koje su oprobane u Latinskoj Americi i Južnoj Africi. Verski lideri su podržali ideju, pod uslovom da se ne utvrđuje odgovornost verskih zajednica za rat u Bosni. Formiranje komisije su podržale 154 nevladine organizacije. Sastav Komisije za istinu i pomirenje u SRJ koji je odabrao Vojislav Koštunica, sa časnim izuzecima, diskvalifikovao je sve slične komisije na području bivše Jugoslavije, kaže Vehid Šehić, predsednik FGT.
„Stalno nas drže zakovane za našu prošlost“, reče Šehić, koji smatra da je nemoralno uskratiti istinu žrtvama.
Na spomeniku 71 Tuzlaku ubijenom 25. maja 1995. piše da ih je ubila granata „četničkih fašističkih zločinaca“. Roditelji onog deteta mlađeg od tri godine koje je ubijeno na Dan mladosti neporecivo znaju da su četnici i fašisti sinonimi i da pogodbe sa „ravnogorcima“ nema.
Federacija BiH je prošle sedmice slavila 25. novembar, Dan ZAVNOBIH. U Mrkonjić gradu je 25. novembra 1943. godine stvorena država BiH. RS taj datum prećutkuje. Mrkonjić grad je dopao RS - srpskom pašaluku BiH.
Senad Pećanin, direktor magazina „Dani“ kaže da je najbolja komisija za istinu i pomirenje ona u Međunarodnom sudu pravde gde će se u februaru presuditi SCG za genocid. „Ni reis ul ulema Mustafa Cerić, ni vladika Nikolaj, ni kardinal Vinko Puljić, ni sastav Parlamenta BiH nemaju autoritet da budu u komisiji. Sve stranke su ponosne na učinak ratne politike. Da nema Haga, Radovan Karadžić bi bio legitimni kandidat za Predsjedništvo BiH, a Ratko Mladić bi sjedio u generalštabu bosanske vojske“, kaže Pećanin.
Mostarski sociolog Slavo Kukić iznosi da u Federaciji BiH ima 70 odsto pristalica Haškog tribunala, a u RS takvih je 47 odsto. Takođe, građani RS nisu, za razliku od stanovnika Federacije spremni da se period od 1992. do 1995. prikaže u udžbenicima povesti, jer „pobuđuje mržnju“.
U Bijeljini, RS, su na malom, centralnom gradskom prostoru natrpani bronzani spomenici. Na prvom Karađorđević Oslobodilac konjem gnječi, a mačem zamahuje nad glavama trojice ljudi na zemlji. Na drugom, dve kolosalne muške figure u estetici četiri C. Oba su ratne tekovine.
Selim Bešlagić, ratni gradonačelnik Tuzle, a sada poslanik sa liste SDP-a ispričao je da je sa lokaliteta Crni vrh, tih novembarskih dana, otkopano 600 Srebreničana. Grobnice su udaljene 80 metara od puta Zvornik-Tuzla. Toliko je i od ceste na Fruškoj gori udaljeno stratište Ivana Stambolića. Na Crnom vrhu je otkopana majka sa dvoje dece. Nekima ubijenima su ruke bile vezane pojasnicom, uzete pravodobno iz konfekcije „Standard“ u Zvorniku. Kad je počela ekshumacija, vlasnik zemljišta je pitao forenzičare: „Ko će mi ovo kopanje po mom zemljištu platiti?„. Ništa nije pitao kad su Srebreničane tu sahranjivali leta 1995.
Stara Pazova je grad-pobratim sa Srebrenicom. Odatle su 1991. krenule četničke vojvode, horde zvane „Dušan Silni“ i „Beli orlovi“, o čijem se minulom radu raspreda za haškim radnim stolovima.
Mirsad Tokača, predsednik sarajevskog Istraživačko-dokumentacionog centra, nezavisne komisije za nestale u čitavoj BiH, priča da su u Bosni postojale tri etničke komisije. Svaka je tragala za svojima. Od tada do danas u Bosni još ima 14.000 nestalih ljudi. To je 90 odsto svih nestalih na području bivše Jugoslavije.
Tokačin centar sarađuje sa kolegama iz Hrvatske i Srbije, uključivo Kosovo. „Istina je najbolja kad se temelji na hladnoj faktografiji. “Crna Gora je dobrodošla da nam se pridruži da bi se raskrstilo sa mitovima“, kaže Tokača.
Zoran Pusić iz zagrebačkog Građanskog odbora za ljudska prava ocenjuje da je slučaj Branimira Glavaša označio kraj gromoglasne „hrvatske šutnje“. „Najvrijednija su svjedočenja ljudi koji su u zločinima učestvovali ili činili zločine. Kad jedni druge dokumentirano i u detalje optužuju, to trijezni javno mnjenje. Kad je počinjalo suđenje Mirku Norcu zbog zločina u Medačkom džepu, po Hrvatskoj su oblačili majice sa natpisom “Ja sam Norac”. Kad je osuđen na dvocifrene zatvorske godine, presvukli su se u majice sa porukom “Ja nisam Norac”. Zločinci su kukavice i vole se sakrivati iza zajedničkih imenica “Hrvati” ili “Srbi“, kaže Pusić.
Iz Tuzle za Beograd nema direktne saobraćajne veze. Kolega i ja pitamo dve prolaznice gde je autobuska stanica. Jedna objašnjava: „Lijevo, 200 metara, pa onda desno, pa preko mosta, pa pravo“. Okreće se drugarici – „Daj im bona dvije marke za taksi da se ljudi ne muče“.
„Šta je još trebalo da im učinimo da bi počeli da nas mrze“, pita me kolega kad smo odmakli.
“Poslah dobri štit da štiti me / Bacih ga potom dobrog jer tišti me”, slutio je Mak Dizdar Bosnu za ratnog vakta.
Zajedničko za oba dejtonska pašaluka je da ni jedan javni sat ne radi.
Tamara Kaliterna

AF: Ljudskih prava za pola evra
U tuzlanskom „Merkatoru“, koji je velik poput beogradskog, Merhamet oglašava narodnu kuhinju: „Donirajte jednu KM danas. Nahraniti ćemo jednu osobu sutra“. Jedna KM vredi pola evra.
Učesnicima „okruglog stola“ se na engleskom jeziku nudi „Balkanski godišnjak o ljudskim pravima“. Dvojica građana uzimaju godišnjak i stavljaju u kesu iz „Merkatora“. Na pitanje „Da li znaju engleski“, odgovaraju odrečno i dodaju: „Bolje da su nam dali nešto konkretno“.

AF: Gluvonemi na tri jezika
Miodrag Živanović, sa banjalučkog Filosofskog fakulteta podsetio je da su se u Fazlagića kulu vratili Bošnjaci koji koegzistiraju sa Srbima. Zavidljivci pričaju kako su „Bošnjaci doveli svoju stoku, kojoj srpska stada ne daju da pase“. Uvođenje TV dnevnika za gluvoneme na federalnoj TV provociralo je pitanja – na kom jeziku interpretator prevodi gluvonemim gledaocima. Predloženo je da se uvedu tri gestikulacije za gluvoneme – bošnjačka, hrvatska i srpska. U međunarodnom vozu iz Zagreba za Ploče u Banjaluci otpravnik traži da putnici pređu u hrvatski ili vagon Federacije, a vagon železnica RS da se otkači.
„Mali broj ljudi osjeća Bosnu kao svoju državu“, nadometnuo je Živanović. „Na prvom mjestu im je evropski, pa etnički identitet. Na posljednjem mjestu je državni identitet“, kaže Živanović.