Okrugli sto

„Kako do istine?“
„Izgradnja razumijevanja i povjerenja“

Foča, 11.6.2010.

- transkript -

Vehid Šehić, Forum građana Tuzle
Otvaram ovaj okrugli sto, i predlažem da se držimo predviđenog vremena, pa i zbog poštivanja prema onima koji su došli i odlučili da prisustvuju ovom okruglom stolu. Kao što vidite mi u Foči želimo da održimo jedan okrugli sto, sa jednom temom koja je jako bitna za nas, a to je kako izgraditi razumijevanje i povjerenje i u Foči ali i u cijeloj Bosni i Hercegovini, a ono što Forum građana posebno interesuje i u čitavnom regionu, naročito u zemljama koje govore maternjim jezikom koji je svima nama dobro razumljiv. Tema koja je nama jako bitna jer još uvijek nisu stvorene pretpostavke da na objektivan način razumijemo jedni druge a bez tog razumijevanja sigurno nećemo moći graditi ni taj proces povjerenja koji je nažalost narušen u jednom periodu naših života.
Ovo je projekat koji radimo u saradnji sa IkvPaxChristiem, mirovnom organizacijom iz Holandije, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i u zemljama regiona, znači i Srbija i Hrvatska, gdje želimo da okupimo i političare i predstavnike nvo-a i medija s posebnim naglaskom i na predstavnike vjerskih zajednica, kako bi zajednički doprinijeli onome, a to je svima nama cilj, da izgradimo to uništeno povjerenje koje je nekad ipak krasilo ove naše prostore.
Naš partner u Foči su D.C. Nove nade. Pošto ću imati poslije prilike da iznesem neke svoje stavove o ulozi političkih stranaka, jer je taj segment nažalost danas dominantan u našim životima, ja ću za početak toliko, a sad bih zamolio Željku Pucu Danilovića da samo kratko kaže nekoliko riječi. On je inače čovjek sa naših područja kojeg je ono vrijeme rata prognalo prvo u Tunis, a onda je neki svoj smiraj našao, trenutno u Holandiji, ali naša je želja da se ipak vrati u Bosnu i Hercegovinu i da ostatak života tu i provede.

Željko Puco Danilović, IkvPaxCXhristi
Hvala Šale. Ja bih htio da vas sve pozdravim u ime holandske mirovne organizacije IkvPaxChristi koja već duži niz godina podržava ovakve skupove preko našeg najpouzdanijeg i moram reći najboljeg lokalnog partnera u Jugoistočnoj Evropi, Foruma građana Tuzle. Drago mi je da sam danas tu sa vama i vjerujem da ćemo svi zajedno dati jedan doprinos na tom putu ka daljoj izgradnji razumijevanja i povjerenja u Foči. Moram vam isto reći da mi je drago jer sam često u Briselu, u evropskim institucijama u Holandiji, i čujem između ostalog da se o Foči sve pozitivnije priča, dakle ne samo u negativnom smislu u odnosu na ono što se dešavalo vezano za vašu burnu prošlost. Nadam se da ovakve vrste aktivnosti kada svi zajedno pokušavamo dati mali doprinos, mogu doprinijeti da se pozitivni trend i nastavi.
Ja vam želim uspješan rad, drago mi je da sam danas sa vama.

Vesna Čančar, D.C. Nove nade Foča
Poštovani, želim da vas pozdravim i zahvalim što ste se odazvali našem pozivu i što ćete svako iz svog ugla dati doprinos radu današnjeg okruglog stola. Na današnji skup pozvan je veliki broj ljudi iz političkog i javnog života Foče, predstavnici političkih partija, vjerskih zajednica, nevladinih organizacija i medija. Ono što smatram da je bitno da kažem sad sam dobila informaciju od gdina Kunde, da je hodža trenutno bolestan, da je čovjek u bolnici, dakle da je to razlog što čovjek nije došao, a kada smo gdinu Crnogorcu uručili poziv, on je rekao da je to za njih malo kasno jer trebaju poslati u Mitropoliju najavu deset dana ranije da bi napravili raspored ko i kad će doći na skup, tako da se i on izvinjava, ali danas nisu u mogućnosti doći na ovaj skup.
Smatram da će i ovaj okrugli sto i zaključci koji proisteknu doprinijeti unapređenju odnosa u našoj lokalnoj zajednici. Izražavam zahvalnost za prisustvo i medija na ovom današnjem skupu jer izvještavanje medija u velikoj mjeri doprinosi stvaranju ukupne slike u društvu i zajednici.
Ja sam Vesna Čančar i direktorica sam Centra Nove nade. D.C. Nove nade radi već trinaest godina i ja sam u organizaciji prošla razne pozicije, a cijelo vrijeme smo predano radili na demokratiji i civilnom društvu. Radeći sve ovo vrijeme imali smo saradnju sa različitim organizacijama i moram tu istaći Forum građana Tuzle, sa kojim radimo već od 2000-te godine, prošli veliki broj edukativnih seminara i implementirali veliki broj projekata.
Tema o kojoj ćemo danas razgovarati je izgradnja razumijevanja i povjerenja u Foči. Ovo svakako nije prvi put da razgovaramo o ovakvoj i sličnim temama koje su se vodile u kontekstu ostvarivanja ljudskih prava i sloboda koje su se posebno u proteklom periodu kršile. Vrijeme koje je iza nas omogućava možda realniji pristup ovom problemu i vjerujem da se može voditi dijalog o prošlosti uz razumijevanje i drugog i drugačijeg mišljenja. Mislim da je važan ovakav način razgovora o problemima i da je to jedan mali korak ka rješenju jer je dijalog svakako prva stepenica u uspostavi razumijevanja i povjerenja i pokušat ćemo kroz ovakve sastanke poticati i građansku hrabrost reagovanjima na kršenja ljudskih prava i ograničavanja sloboda.
Protekli rat je nažalost na ovim prostorima ostavio velike ožiljke koje nije lako zaliječiti i koji su svakako ostavile snažan pečat na sve građane, bilo da žive u opštini ili šire, ali i na one koji su sticajem okolnosti svoje mjesto boravka pronašli širom svijeta. Ovdje je, ali i u drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, tokom rata, bilo kršenja ljudskih prava, teških povreda Ženevske konvencije, te kršenja zakona i običaja ratovanja. Nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma trebalo je vremena, u početku je bilo i određenih ekscesa i problema, neka događanja su bila velika opasnost i izazov političkoj stabilnosti i miru, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego i u cijelom regionu. Teška politička, ekonomska i socijalna situacija poticala je raslojavanje stanovništva, korupciju, proteste i štrajkove penzionera, privrednika, radnika, porast nasilja, alkoholizma i oboljenja kao posljedica traume, porast netolerancije posebno prema manjinama i marginaliziranim grupama, porast siromaštva, nezaposlenosti i građana u stanju socijalne potrebe, porast diskriminacije i nasilja nad ženama, ali i veću vidljivost problema u javnosti što je dovelo do većeg broja reakcija. Po popisu iz 1991. godine u opštini Foča je živjelo 20890 Bošnjaka, 18339 Srba, 104 Hrvata i 1172 ostalih. Za vrijeme i nakon rata došlo je do značajnih promjena u demografskoj strukuri opštine a trenutni broj stanovnika je nekih 33% manje u odnosu na posljednji popis stanovništva. Povratak Bošnjaka u Foču počeo je 2000-te godine, a masovniji povratak 2006. godine nakon formiranja Udruženja Povratak. Implementacija imovinskih zakona je izvršena, građani su mogli sami da izaberu mjesto življenja. Do danas je obnovljeno oko 1200 kuća za povratnike, sredstvima entitetskih ministarstava za izbjegla i raseljena lica te sredstvima donatora. U opštini je od kraja rata do danas registrovano 3650 povratnika Bošnjaka, to je taj neki broj koji sam ja našla, ali misli se da je broj i manji, s obzirom da povratnici ne rijetko prodaju ili mijenjaju svoju imovinu, posebno u gradskom području, nakon čega se sele uglavnom u Sarajevo. U gradu žive građani starije kategorije, uglavnom penzioneri, dok su u seoskim područjima mlađi, vjerovatno radi lakše održivosti povratka, bavljenja poljoprivredom i stočarstvom. Ono što je svakako pohvalno i što treba istaći je dobra bezbjednost povratnika.
Na području opštine je u 2007. godini registrovano i 2500 raseljenih lica čije je prebivalište do 1991. godine bilo u Sarajevu, Goraždu ili u otalim opštinama gornje drinske regije i selima oko Foče. Programi pomoći za ove kategorije stanovnika su vjerovatno mogli i trebali biti veći pa bi i broj povratnika bio veći.
Ono što ja moram istaći, neke 2000-te godine smo mi i Forum građana Tuzle radili okrugli sto na temu „Kako do ostvarenja ljudskih prava?“ ali tom prilikom je potekla inicijtiva od gdina Šehića iz Foruma građana Tuzle koji je, i to je jedan jako dobar primjer koji i evo toliko godina poslije treba biti istaknut, znači Forum građana Tuzle je tada pomogao Bošnjacima povratnicima u Jeleč sa 700KM, za koji su oni kupili ulje, šećer i brašno, znači ono za što su oni iskazali potrebu i Srbima povratnicima u Ustikolinu isti iznos za koji su oni kupili gorivo, jer su tada išli da čiste ta svoja imanja i kuće. Znači to je jedan pohvalan primjer i tada i sada i mislim da zavređuje da bude spomenut. Mislim da neki koji su bili tada znaju kako je to bilo i mislim da je ovo prilika da se još jednom zahvalimo gdinu Šehiću.
Ako uporedimo strukturu stanovništva sa strukturom stanovištva iz 1991. godine, može se zaključiti da je pored etničkog došlo do promjene udjela urbanog i ruralnog dijela stanovništva u odnosu na ukupan broj stanovnika na području opštine te da se broj stanovnika u ruralnim dijelovima znatno smanjio. Kao posljedica rata došlo je do napuštanja seoskih područja i većeg priliva stanovnika u grad. Trenutno strukturu stanovništva karakteriše značajan procenat radno sposobnih stanovnika koji nažalost nije iskorišten. Mali broj je zaposlen i svima je narušeno jedno od osnovnih prava, pravo na rad. Teška ekonomska situacija ima za posljedicu visoku stopu nezaposlenosti i trenutno je prema podacima Biroa za zapošljavanje u opštini Foča, 3351 lice nezaposleno.
Foča je danas otvoren grad, grad mladih u kojem studiraju mladi iz 78 gradova Republike Srpske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore, sa oko 2000 studenata. Opština Foča ulaže napore da obezbjedi veću uključenost građana u procese donošenja odluka ali građani moraju svojim većim angažmanom doprinijeti većem učešću. Loše je razvijena svijest građana za opšte probleme, poznavanje zakona kojima mogu ostvariti svoja prava je malo, pa je potrebno raditi na jačanju uloge građanina u lokalnoj zajednici koji bi svojim aktivnim angažmanom doprinijeli boljim uslovima života. Naime, opštepoznata činjenica je da velike vrijednosti, blagovremene i tačne informacije za građane u postupcima ostvarivanja njihovih individualnih pa i kolektivnih ljudskih prava i sloboda, različit pristup fondovima, institucijama vlasti i tako. Nadam se da će ova naša zajednička aktivnost doprinijeti jačanju razumijevanja, povjerenja i tolerancije.

Vehid Šehić
Ja se zahvaljujem. Preći ćemo na temu koja je jako bitna za mene. To je uloga političkih stranaka. Mi smo danas pozvali sve političke stranke koje su registrovane i koje djeluju u općini Foča i potvrđuje se teza da većini njih nije od interesa da među građanima Bosne i Hercegovine, znači pripadnicima različitih naroda, dođe do izgradnje tog razumijevanja i povjerenja, jer upravo većina njih na povjerenju grade svoju političku filozofiju i grade svoju predizbornu kampanju. Istina, ima i drugačijih primjera, međutim oni su još uvijek na političkoj sceni u manjini. Upravo političke stranke čine sve i učinile su sve da mi ni jednom do sada nismo imali slobodne izbore. Forma se zadovoljila, imamo demokratske izbore, ispoštovala se procedura, međutim oni su svojim činjenjem a nekada i nečinjenjem spriječili većinu građana da izraze svoju slobodnu biračku volju, jer upravo mi ulazimo u jedan period predizborne kampanje gdje će se ponovo afirmisati nepovjerenje, strah od drugog i drugačijeg, jer je to način i najbolja politička predizborna platforma za mnoge političke stranke. Ja bih volio da građani konačno shvate da ne treba glasati u strahu, naročito u strahu koji je nametnut i koji je neprirodna kategorija, jer treba glasati za nekakav bolji i normalniji život. Političke stranke su i najveći generatori krize u Bosni i Hercegovini, jer oni su shvatili ili većina njih, nećemo generalizirati, da je politika zanimanje koje treba njima da obezbjedi egzistenciju do kraja života. Politika je i časno zanimanje ukoliko se vodi interes o građanima. Međutim mi smo svjedoci da večina političara isključivo opšti interes zanemaruju i u politici su isključivo radi ličnog interesa i ne treba čuditi zašto imamo zakone kakve imamo, zašto ima pokušaja donošenja zakona kakvi su trebali da budu, nisam siguran da ih neće biti, gdje oni isključivo te četiri ili osam godina, žele da iskoriste kako bi svoju egzistenciju buduću obezbjedili. Znači mi imamo neko pretpolitičko stanje što je još bitnije, mi nemamo ni demokratskih stranaka u pravom smislu riječi, mi ne možemo graditi ni demokratski ambijent u ovoj državi. Malo je stranaka odnosno predstavnika političkih stranaka koji su spremni na jedan politički dijalog o njihovim ulogama u izgradnji razumijevanja i povjerenja, jer bi time rušili i onu svoju koncepciju političkog djelovanja, jer upravo čine sve suprotno. Zato se ja zahvaljujem predstavnicima onih političkih stranaka koji su danas ovdje na ovom našem okruglom stolu. To je dokaz da oni ne žele promjene, oni žele da zadrže postojeće stanje, stanje u kojem se oni najbolje osjećaju, stanje u kojem apsolutno nije bitan moralni dignitet pojedinca, čestitost ideja koja bi građanima ove države ili opštine omogućili više nade u bolje sutra, u život bez straha od budućnosti i političke stranke po meni ne zaslužuju apsolutni neki veliki respekt kad su u pitanju odnos građana birača prema njima. Da imamo drugačiji izborni zakon kojim bi se obezbjedilo da se može formirati vlast, ja bih vrlo rado građane pozvao da ne izlaze na izbore, da bojkotuju ovakvu političku situaciju u Bosni i Hercegovini. Međutim, mi nemamo praga, dovoljno je da izađe i 2% građana birača i vlast će se formirati i oni to jako dobro koriste. Odnos političkih sranaka prema izgradnji razumijevanja i povjerenja je nažalost ekscesna pojava i mi sa velikim oduševljenjem prihvatamo izjave određenih političara u kojima se može razaznati želja da konačno budemo spremni da se suočimo sa samim sobom, sa našom prošlošću bez koje nećemo moći graditi proces jednog razumijevanja i povjerenja. A da građanima Bosne i Hercegovine ne treba mnogo, dokaz je i ova zadnja sesija Igmanske inicijative gdje su došla četiri predsjednika, ove četiri države (BiH, Crna Gora, Hrvatska i Srbija) i član predsjedništva, još jedan, Bosne i Hercegovine. Tada smo čuli, naročito od predsjednika susjednih država, nešto što je jako pozitivno, kada je u pitanju odnos zemalja regiona, odnos prema Bosni i Hercegovini, u pitanju poštivanja onog što trenutno važi a to je Dejtonski mirovni sporazum, sa željom da se uspostavlja taj dijalog, razumijevanje i kao što reće Ivo Josipović, „mi smo predodređeni, ne osuđeni kao što se vrlo često govori, predodređeni i prirodno i istorijski da ujedinimo glave i ruke kako bi jedni drugima pomogli“. Nažalost u Bosni i Hercegovini nemamo mnogo takvih političara i ono što je tragedija političkog prostora u BiH u činjenici da više dobrih vijesti dolazi izvana kada je u pitanju BiH nego što dolazi iz same države. I normalno da takvom stanju kumuju upravo političari koji trenutno obnašaju važnije političke funkcije i ja u mnogim političkim strankama ne vidim takve političke subjekte koji će doprinijeti izgradnji razumijevanja i povjerenja, ali i tu imamo ekscesne pojave, opet zahvaljujući nekome ko je došao sa strane, pa imamo da ljudi, da tako kažem, ne volim tako govoriti, iz tri naroda političari zajedno odu u Sijekovac, zajedno odu u Kozarac, zajedno odu na mjesto gdje su stradali Hrvati i time po prvi puta 15 godina nakon rata ili 17-18 godina nakon zločina odaju pijetet žrvama ne gledajući kojoj naciji pripadaju. To je jedan dobar pokazatelj kako može politika uticati na stvaranje jednog drugačijeg ambijenta, kad je u pitanju razumijevanje i povjerenje na prostoru Bosne i Hercegovine, u regionu, pa i na mikro planu kao što je i Foča.
Ja sam prvi puta u Foči bio 1998. godine, kad smo imao neki okrugli sto na Brionima, u jednom sasvim drugačijem amijentu, u ambijentu gdje se o nespornim činjenicama moglo teško razgovarati, ali tada je bilo ljudi koji su bili spremni da se pogledaju u ogledalo i da se vidi ko je ko i šta je. I tada smo i došli do zaključka da se mi moramo boriti za te činjenice iz kojih će proizaći neka istorijska istina, činjenice koje neće nikoga unaprijed optuživati ali će se sigurno kroz institucije utvrditi da li je neko odgovoran za nešto ili nije. Moram reći da smo se mi isto borili da se Foči skinu sankcije i to su bili razgovori sa predstavnicima međunarodne zajednice i meni je drago kad sam čuo da su skinute sankcije i da Foča polako ide nekim svojim tokom ka normalizaciji situacije, naročito te 2000-te godine kada sam vidio odnos tih ljudi koji žele da se vrate u svoje domove, u Jeleč selo i neko selo blizu Ustikoline, znači ljudi sa ovog područja, Fočaci jednom riječju, koji nisu krivi što pripadaju dvjema nacionalnim skupinama, ali tada se kod njih vidjela ista želja. I mislim da je bila velika obaveza svih nas da se takvim ljudima omogući ostvarivenje jednog od temeljnih ljudskih prava a to je da izaberu mjesto gdje žele da žive. Ovdje političari vrlo često koriste nešto što je za mene apsolutno neprihvatljivo, a to je bježanje od nečeg za što će se morati svi izboriti. Ovdje svi govore da se bore za održivi povratak. Ja mislim da nije problem u održivom povratku, problem je u održivom opstanku svih, i povratnika i domicilnog stanovništva. Jer šta znači pojam održivog povratka ako sam ja napravio kuću i vratio se. Ja sam se vratio, nemam više status povratnika, ja imam status građanina ove države koji se vratio, ali i tu se vidi kako se pokušavaju neke podvale praviti među ljudima i političari bi morali biti daleko odgovorniji i da učine sve da ljudi opstanu tamo gdje žele da žive, a ne da bude problem ne povratka nego tog održivog opstanka kao što imate u mnogim opštinama gdje danas imate manji broj stanovnika nego što je bio 1997. ili 1998. godine, jer ljudi napuštaju svoja mjesta jer ne mogu da ostvare svoje elemetnarne uslove za život. Tu ja vidim veliku odgovornost političara koji će sigurno u narednom periodu krenuti u predizbornu kampanju, ali tvrdim vam, većina njih, ne svi, isključivo iz svog ličnog interesa. Ponovo ćemo dozvoliti da zloupotrebljavaju i nacionalno i vjersko da bi ostvarili onih svojih četiri godine lijepog života. Građani bi konačno morali shvatiti da počnu razmišljati kome će dati svoj glas, da to opet ne bude, kao što se vrlo često govori popis stanovništva po onoj nacionalnoj osnovi, nego da se razmišlja kome će se dati glas u narednom periodu, u periodu koji je jako bitan za opstojnost države. Imao sam vrlo često mogućnost da razgovaram sa mnogim političarima u Bosni i Hercegovini, iz razloga što sam jedno vrijeme bio angažovan u jednoj državnoj instituciji, i ono što je za mene bilo poražavajuće, svako je rušio bilo kakav reformski pokušaj ukoliko je vidio da će u toj nekoj reformi on izgubiti svoju poziciju. Svi su bili protiv. I zato ne treba čuditi zašto mi ne možemo krenuti u neku normalnu raspravu o promjeni ustava, promijeniti ono što se da promijeniti, ono što u ovom trenutku nema političke volje, o tome ne treba ni razgovarati ni gubiti energiju, zašto naročito u Federaciji istu ne učiniti daleko efikasnijom, jer vi ne možete danas ukinuti jednu opštinu koja broji npr. 24 registrovana birača. Ne možete zato što morate imati i načelnika opštine i predsjednika Skupštine opštine ili Općinskg vijeća ili koliko god oni govorili da državu treba učiniti funkcionalnom i efikasnom, kada dođe do takvih prijedloga onda su apsolutni svi protiv i ovu državu su političari napravili isključivo da njima služi. Opet govorim, ne svi, ima i časnih izuzetaka. Problem mnogih sredina je zato što se za povratak ljudi bore oni koji uopšte ne misle da se vrate i to stvara nezdravu atmosferu i to rade iz svojih nekih ličnih interesa i zato sam uvijek posebno cijenio ljude koji su se vratili u svoje sredine i tu se bore da se svim građanima te lokalne zajednice omoguće bolji uslovi za život.
Kad je u pitanju opet uloga političkih stranaka, mi smo svjedoci da one ne mogu ovako koncipirane, nažalost, u velikoj mjeri doprinijeti razumijevanju i povjerenju jer svaki političar koji smogne snage da se suoči sa realnošću, da se suoči sa prošlošću, on od određenih političkih struktura iz tog naroda bude napadan. Evo, ne želim nikoga da branim, ali kada se kaže da je u Dobrovoljačkoj ulici ubijeno 6 ljudi, prihvatit ćemo ono što je rekao general Kukanjac, njemu treba vjerovati da je njih neko ubio, da je zločin napravljen, jer mora se taj uhvatiti i biti kažnjen, onda imate napade na tog političara i te političare koji su smogli snage da kažu da neko treba da odgovara za ubistvo tih 6 ljudi. Znači mnogi političari nisu spremni da se suoče sa prošlošću a bez suočavanja sa prošlošću mi ne možemo apsolutno graditi ni ambijent razumijevanja a pogotovo ambijent povjerenja. Želio bih da na političku scenu dođu neki novi ljudi, kod nas se to odmah kaže mlađi ljudi, i ja sam pristalica nekih drugih pogleda na život, nego mnogi novi politički likovi, koliko će oni imati godina, to apsolutno nije bitno, bitno je da imaju jasan pogled na život ove države. Mi moramo biti svjesni, a to političari vrlo često zloupotrebljavaju, da će ova država morati doživjeti promjene, tu apsolutno ne mislim na novu teritorijalnu podjelu BiH, nego u sistemu obezbjeđivanja daleko kvalitetnijih zakonskih preduslova da bi se stvorile pretpostavke, ne da živimo te evropske standarde kako se vrlo često kaže, nego da živimo život u kojem ću moći ostvarivati makar svoje minimalne socijalne potrebe. Nažalost danas se o socijalnoj politici ne govori. Kao što imamo mnogo političkih stranaka a nemamo demokratije, nemamo ni političkog demokratskog pluralizma, i oni koji su govorili kada budemo imali mnogo političkih partija, kada bude sve privatna svojima, demokratija sama po sebi dolazi. Vidimo da je ta teorija pala prije dvije godine, da ne može sve biti privatno, da veliki broj političkih stranaka apsolutno ne znači demokratski proces a pošto je BiH država apsurda, ja mislim da nema države na svijetu koja po glavi stanovnika ima više poltičara nego u Bosni i Hercegovini. Znači imamo kvantitet političara, ali kvantitet ne daje uvijek kvalitet, jer mi nažalost nemamo ni jednog državnika političara u Bosni i Hercegovini. Državnik je nešto što predstavlja i ostavlja tragove u onom pozitivnom smislu. Danas se politikom može svako baviti, danas za politiku nije potrebno nikakvo posebno predzanje a kamoli znanje i ne treba nas čuditi zašto ova država ne može krenuti naprijed, tamo gdje građani ove države i Bosanci i Hercegovci; i Bošnjaci i Srbi i Hrvati i predstavnici nacionalnih manjina, zaslužuju. Često se kod političara spominje pojam ostalih, sem tri ravnopravna naroda, koji su ustavom određeni kao ravnopravni, ne konstitutivni, i to je jedna greška, ovdje mnogi ne žele da vrate dignitet svakom građaninu Bosne i Hercegovine, pa imamo tu kategoriju ostalih koja je za mene neustavni pojam, nego mi moramo jasno definirati, a to bi političari trebali da urade, ko živi u ovoj državi, ostali se ovdje koriste da bi se zloupotrebljavalo neko nacionalno osjećanje, da bi neko mogao biti malo Bosanac, malo Bošnjak, malo Musliman, Crnogorac, malo Srbin, Hrvat, katolik, jer kad se ne izjasnite kao Bošnjak, Srbin ili Hrvat onda idete u kategoriju ostalih i to političke stranke jako dobro koriste i zloupotrebljavaju da instaliraju svoje ljude u sve kategorije i sigurno da bi trebalo u narednom periodu tu kategoriju ostalih, i to će se učiniti, ona će biti eliminisana, i tačno će biti nabrojano ko živi u ovoj državi boreći se da svako od njih ima jednaka prava i jednake šanse za normalan život čime će se izbjeći diskriminacija koju mi nažalost danas živimo. Tako da sam ja skeptik, moram to reći javno da političke stranke ne opet ne sve, ne mogu imati neku veliku ulogu u izgradnji razumijevanja i povjerenja zato što mnoge političke stranke nisu spremne da se suoče sa periodom od 90-tih pa ovamo jer bi sigurno mnogi pojedici iz mnogih stranaka se osjećali odgovornim za neke stvari koje su se dešavale. Na nama je građanima da to, ako nas ima, a još uvijek nas nema, jer ovdje se garantuju samo kolektivna prava, ne individualna, ali mislim da sva tri naroda u Bosni i Hercegovini, stvarno zaslužuju jedan daleko bolji život. Nisu nama prepreke ni predstavnici međunarodne zajednice, odnosno međunarodnih institucija, nisu nama prepreke ni naši susjedi koji nam, tvrdim vam, možda više žele dobra nego što mnogi političari u Bosni i Hercegovini žele svim građanima BiH dobro.
Eto ja bih samo toliko u ovom dijelu. Volio bih da mogu svi da učestvuju, kako oni vide ovu ulogu političkih stranaka u Bosni i Hercegovini da se izgradi povjerenje i ja ću završiti sa nečim, i to moram jasno da kažem jer to političari svi, svi zloupotrebljavaju. Vi ne možete danas razgovarati o ozbiljnim temama na koje političari mnogi nisu spremni i onda će vam oni odmah početi spominjati da je bila ovdje agresija, drugi će reći da nije bila, da je bio građanski rat i svi bježe od nespornih činjenica da je ovdje bila i dvostruka agresija i da je ovdje bio i građanski rat. Dali su političari spremni na bazi činjenica o tome razgovarati? Ja vam tvrdim, ne! Jer im ne odgovara istina, i dok ne smognemo snage zajedno da nam istina mora odgovarati kakva god je, mi nećemo moći stvoriti drugačiji vrijedonosni ambijent u ovoj državi u kojoj ćemo se osjećati slobodnim. Ovdje se bore protiv slobode čovjeka, bore se protiv otvorenog društva, oni žele ksenofobična društva, a bez otvorenog društva i slobodnog građanina nema demokratije. Eto toliko bih ja u ovom svom uvodu.
Ja moram reći da je s nama i moj drug, prijatelj, fra Mile Babić koji je atipičan ali pravi vjernik, on je atipičan ovako kad ga gledate, ali vidite da je on pravi vjernik koji će nam kasnije govoriti o ulogama vjerskih zajednica, i Slavko Klisura, čovjek iz ovog kraja a sa kojim se ja poznajem od 1996. godine.

Lutvo Šukalo, predsjednik Skupštine opštine Foča
Želim da pozdravim sve prisutne. Ja sam predsjednik Skupštine opštine Foča, ovdje sam u Foči evo već treći mandat na funkciji predsjednika Skuštine opštine i hoću da kažem da je to zasluga izbornog zakona Bosne i Hercegovine, ne možda izraz volje građana, odnosno političkih partija da ja kao Bošnjak budem ovdje predsjednik Skupštine opštine, a možda i ova druga strana, ja to ne znam, u svakom slučaju ja sam dobio povjerenje članova parlamenta i današnji odnos u parlamentu je 31 odbornik, od tih 31 ima 1 Bošnjak i to sam ja i vršim funkciju predsjednika Skupštine opštine.
Ja sam ovdje u ulozi predsjednika Skupštine opštine dobio poziv, ne u ime predstavnika političke partije kojoj pripadam, nemam ovlaštenje, kako oni kažu, da pričam ispred političke partije, ja ću sa te pozicije pričati, nažalost, ali pričat ću ovdje kao predsjednik Skupštine opštine i pričat ću kao građanin ovoga grada i pričat ću kao čovjek koji je, ako mi dozvolite, ne znam koliko imam vremena, kao čovjek koji je došao ovdje u Foču 2000-te godine kad je počeo povratak Bošnjaka na područje opštine Foča. Kasnije ću nešto reći o ulozi političkih partija, a moje je mišljenje koliko je značajna njihova uloga u cjelokupnom procesu, ali moram nešto da kažem o tome samome početku povratka na područje opštine Foča.

Naime, imao sam dvije stvari kao čovjek koji je radio u Ustikolini i bio pomoćnik načelnika za izbjegla i raseljena lica, federalni dio, to je dio opštine Foča koji se Dejtonskim sporazumom odvojila od ove opštine, formirala se posebna opština, jer k´o političari izmislili, hajmo tamo da napravimo neku opštinu, a ja sam eto imao sreću ili nesreću, da se bavim tamo tom najgorom, da kažem, problematikom, a to je pitanje povratka, pitanje izjeglih i raseljenih lica, u jednoj situaciji nedefinisanoj, zakonom neregulisanom itd.
Naime, kad sam dole radio, moje opredjeljenje kao čovjeka je bilo kako i na koji način da uspostavim odnose sa Fočom, odnosno sa mojim rodnim gradom, sa mojom rodnom opštinom, i mojim mjestom na kraju krajeva. Vi svi znate, kao što je moj načelnik Zdravko Krsmanović rekao jednom, mi smo se svi borili za Foču, neko sa ove strane a neko sa one strane, a eto ja sam bio sa one strane da dođem u Foču i nisam došao tim nekim drugim putem, došao sam nekim političkim putem, da pričam, da gradim neko povjerenje i tako.
U Foči tada 2000-te godine, ili reći ću ´97, ´98 godine, bar po izjavama političara sa kojima sam ja ovdje razgovarao, o povratku je bilo zabranjeno pričati. Ja sam imao priliku da sa jednim političarem, odgovornim, razgovaram na tu temu, kao čovjek koji je došao iz Ustikoline tada, i on je meni rekao ovako: „ja sam mislio da si ti pametniji čovjek“; „o čemu si ti došao da pričaš? O povratku! Niti ćete vi gore, niti ćemo mi dole“. Mislio je na Ustikolinu. To je bio odgovor. Ja nisam, ovo istinu vam pričam, nemam ni jedan razlog da nešto parafraziram, ja sam otišao od njega i nažalost našao sam još jednog čovjeka iz udruženja raseljenih Srba ovdje, evo ovdje ima njihov predsjednik, njega nisam našao, ali sam našao njegovog prethodnika, koji je rekao ovako meni, u kancelariji ovdje, koja je bila u Upravi prihoda, čini mi se, gdje sam našao tog čovjeka i kad sam ušao u kancelariju, da ne slažem to je bila ´97 godina, kad sam rekao svoje ime, zamalo čovjek nije pao sa stolice. „A kaže, odakle ovaj, najedanput“. Ja sam ga pitao ima li neko ko želi da razgovara o povratku, on je meni rekao doslovice, „Ovdje je o tome zabranjeno pričati, ako imate pričati o nečemu drugome, ako nemate, sretan put“. Našao sam čovjeka, predstavnika raseljenih Srba iz Ustikoline, koji je predstavljao raseljene Srbe ovdje u Foči, i eto da li je on bio vidovit ili nije, ali uspjeli smo da napravimo jedan sastanak, tajni sastanak Srba iz Ustikoline, u osnovnoj školi. Tada je bilo zabranjeno o tome pričati i ja sam samo htio da dođem i da kažem ljudima istinu. Jedna stvar koja je meni ostala tada upečatljiva. Ja sam ljudima došao tamo i rekao, bila je puna sala u Osnovnoj školi „Sveti Sava“, ja ne znam da li je evo Ljubiša Simović bio tada prisutan, vjerovatno jeste, ja sam im rekao jednu stvar, „ja sam došao ovdje kao prijatelj i došao sam da vam kažem, ako me budete provocirali, ja ću otići“. I vjerujte trajao je sastanak dva sata. Ja sam rekao da je glupa priča političara koji su vam pričali da ono što ste uzeli ovdje, da je to vaše. Ja sam ima rekao, „to nije vaše, vratite se u Ustikolinu, tamo je vaša imovina, tamo ćete se vratiti itd.“. Oni su to vjerovatno rezumjeli, šta sam im htio reći i kasnije je uspostavljen odnos između Ustikoline i Foče, prva grupa povratnika je došla u Ustikolinu. Prošetao sam ja sa njima, evo kao čovjek, i rekao, evo vidite da žive ovdje normalni ljudi i da ima normalnih ljudi i na jednoj i na drugoj strani i tako je proces povratka počeo. Ovo je istina što vam govorim. Ja sam rekao ljudima istinu i na tom sastanku jedan od ljudi, od važnih ličnosti, Srbin, ustao je i rekao: „Ja moram da vam kažem, da sve što sam vam do sada pričao, da sam vam lagao“. To je meni ostalo u uspomeni, gledam u čovjeka, ne mogu da vjerujem i kaže dalje „Ovo što vam je ovaj čovjek rekao, to je to“. Da li su ga ljudi osudili ili razumjeli, ne znam, ali kasnije, stvarno, uspostavljen je jedan odnos. Ja govorim o prvom tom, znači ljudima je u jednom vremenu i prostoru trebalo reći istinu, trebalo je neko to da im kaže. I eto ja sam došao ovdje u Foču, po toj nekoj partijskoj liniji, radio sam, bar ja sada individualno govorim realno moguće stvari u Foči. Od 2000-te godine u kontinuitetu sam i u politici i u procesu povratka i u svim razgovorima i moram da kažem da je napravljen u Foči značajan jedan napredak i iskorak u odnosu na 2000-tu godinu kada je Foča bila pod sankcijama, kada su bile nacionalne tenzije daleko visoke, kada je svašta nešto bilo ovdje, jer moramo da razumijemo da su se u Foči tokom rata desile srašne stvari. Desile su se, nastradali su Bošnjaci u većem kapacitetu, nastradali su i Srbi i ja na jednom okruglom stolu sam rekao da jednu istinu da Srbi u Foči se moraju suočiti sa prošlošću, moraju se suočiti sa KP Domom, Karamanovom kućom, Partizanom, ali se takođe Muslimani moraju suočiti sa Papratnom njivom, sa Jabukom, sa Jošanicom. To je istina. Svi oni koji su to radili, ja neću da generalizujem, svi oni koji su to radili ne mogu biti heroji, to su zločinci i treba im suditi. Ako je neko ubio nevinog čovjeka u moje ime, nije imao pravo, ja mu nisam dao mandat. Ali hoću da kažem da i na drugoj strani ti ljudi ne mogu biti heroji, oni su zločinci. To je priča i mi smo to često pričali i rekli otvoreno ovdje u Foči. Ja nisam tipovao ni na koga ali i danas imam taj stav, apsolutno.
Mislim da je uloga političkih partija ključna u Bosni i Hercegovini. Ja moram da kažem generalno šta ja mislim o Bosni i Hercegovini. Bosna i Hercegovina je nažalost koncipirana tako da stoji na tri stuba, duboko nacionalno podijeljena stuba. I nije ni to problem. Problem je to što je to zakonski ozvaničeno. To je problem......
Ja sam čovjek koji ne priča o kvantitetu nego o kvalitetu povratka. Nije problem da vi sada vratite 10.000 baba, đedova, neđe. Nana, deda itd. I šta ste napravili? Napravili ste probleme jednoj opštini, socijalu, onda najveću ulogu ima Crveni krst/križ, Centar za socijalni rad itd. Ako vi ne vratite omladinu, ljude porodične, relativno mlade, sa idejama da nešto pokrenu i da se bore za život, radno sposobne, koji mogu raditi i takav jedan ambijent stvoriti. Međutim danas kada je situacija ovakva kakva jeste ja lično smatram da nema povratka dok se na nivou Bosne i Hercegovine ne promijeni ustav. Iz tog ustava moraju proizaći pet krovnih zakona. Ako mi usprijemo da napravimo pet krovnih zakona na neki način koji će garantirati ravnopravnost svih građana na teritoriji cijele Bosne i Hercegovine onda smo mi napravili stvar. Onda neće biti važno hoće li Bošnjak iz Sarajeva imati ličnu kartu i hoće li živjeti u Foči. Sada je važno. A tih pet krovnih zakona je: pitanje obrazovanja. Evo ja ću sada reći, mi imamo multietničku školu na Tjentištu. Koliko je obrazovanje ključno, i koliko niko ne priča o tome i gdje se vrši podjela Bosne i Hercegovine. Moja generacija je na izmaku i ja mogu biti i nacionalista ali moj voz je prošao. Ali, šta sam ja ostavio svom djetetu, kakav sam ostavio stav preme drugoj strani i šta sam ja to njemu pričao. Ja često ispričam, mi imamo multietničku školu na Tjentištu, kad nama političarima dođe neki čovjek sa strane mi se odmah pohvalimo, kod nas u Foči je to dobro, evo mi imamo tu osnovnu školu. A oni kažu bravo, jeste, vi ste napravili ogroman iskorak itd. Ali kada uđete u suštinu problema, kada uđete u tu školu, onda vidite kakvi su tamo problemi. Naime kada smo radili, pravili koncept te škole, ja sam bio učesnik, i direktor Gornje škole je rekao hajde da to napravimo. Možemo li, možemo. Vodili smo razgovore sa roditeljima i ja sam bio samo dio toga, nisam inicijator. Onda su roditelji rekli, da hoćemo to ali kako će djeca učiti. E pa, kaže, po prelaznom planu i programu. Pa napišemo neki program, pa će djeca učiti ono što je zajednički, a onda će učiti pet različitih predmeta, ključnih predmeta. E tu je problem. E sad ja slikovito jednom iz međunarodne zajednice ispričam kako to izgleda. Kad Mujo i Pero sjede u istoj klupi, jedan pored drugoga, i dođu da uče, a oni zajedno se igraju, oni ne znaju ništa, drugi razred osnovne škole, a onda sjede da uče maternji jezik. Odlično se razumiju, ali ovaj piše ovako.... i kaže, Mujo ti ćeš da učiš iz ovog bukvara a ti Pero iz drugoga. A znaju i jedan i drugi čitati i jedan i drugi bukvar. I nije ni to problem, problem je kad oni odu kući. Normalno je da će Mujo da pita, što to Pero uči ovako a ja ovako. Sad pitanje je šta će oni njemu reći, i jedna i druga strana. Pretpostavljam šta će mu reći. I to je pitanje obrazovanja u Bosni i Hercegovini. Evo imamo sada i taj problem ovdje. Bošnjak završi osnovnu školu ovdje i nema se gdje upisati u srednju školu. Ja sam imao i taj problem, ne mislim da se ne može bukvalno upisati, ali roditelj kaže, ja neću da mi dijete uči po tom nastavnom planu i programu. I meni dođe žena s Tjentišta, vodi sina i plače, da li ćete vi dozvoliti da moje dijete ostane sa osam razreda osnovne škole. Niti šta možete učiniti, niti vas ko šta pita. Onda trči u Goražde, pa moli nekoga, primi ovo dijete, nema hljeba da jede, da ga upiše tamo u školu. Ali to nije sistemski riješeno. To je o obrazovanju.
Pitanje zdravstvene zaštite. Zdravstvena zaštita je nešto što....ja moram da kažem da mi nemamo ovdje diskriminacije po tom osnovu. Ja sam čovjek koji je ovdje osiguran i jedan, neću reći prvi, koji je izvršio operaciju žuči u ovoj bolnici. Ali moram da kažem, kada sam pričao sa ljudima, pitaju, kako si smio da odeš. Hoću da kažem, koliki je taj prihološki momenat, i pitanje povjerenja. Eto ja sam imao povjerenje, drugi nemaju. Neki kažu, može i ekspert biti tamo doktor iz drugog naroda, ali kaže ja nemam povjerenja.
Pitanje penzija. To je po meni najveći problem, jer čovjek neće da se odjavi iz Sarajeva a dođe u Foču da izvadi ličnu kartu, kaže uzet će mu neko penziju. Ovdje je 160KM, tamo je 290KM. Završena priča.
Socijalna pomoć, socijalna davanja. Kod nas je 41KM mjesečno, u Sarajevu 150-200KM. Niko ne gleda da li je tamo skuplji život nego ovdje.
I pitanje boračkih primanja, dodataka i sl. Imate situaciju da ste demobilisani borac, to je sve politika što pričam, demobilisani borac nije mogao imati ličnu kartu u Foči da bi primio onih 150KM, danas su mu to i oduzeli, nije ni to problem, živi ovdje a prijavljen formalno recimo u Ustikolini.
Ovo je moje mišljene, kao čovjeka koji sam dugo ovdje, i mislim da je to ključ svega. Svaka priča druga, po meni, o povratku, o kvantitetu povratka, je pala u vodu. Ako ovo ne napravimo, a to leži na političarima. Šta je problem ovdje, ovdje je problem zakonska regulativa. Vi možete sada ovdje, kaže, eno onaj dobro priča, sad ćemo mi glasati za Zlatka, ne može Zlatko ništa uraditi, neka mi oprosti, ako ima zakon pred sobom takav kakav jeste. On ga mora provoditi, ne može ga tumačiti. Po meni ne postoji volja za izmjenu ustava i ovo je vrlo teška situacija, ja nisam optimista. Ovo govorim kao čovjek, nemojte me drugačije shvatiti. Mislim da je uloga političkih partija izuzetno značajna. Ne mogu oni napraviti, i da hoće, ovdje je problem da li hoće. Ako hoće to i mogu. Mi smo ovdje napravili dok smo imali sankcije, pod medijacijom Schwarcshilinga, ja sam učestvovao u tim procesima, napravili smo značajan iskorak kada je u pitanju stvaranje nekog političkog ambijenta u Foči. Da se i građani osjećaju ravnopravni. Pazite, mi smo jedina općina koja je imala sankcije i koja je smogla da kaže mi nećemo ulicu Draže Mihajlovića u Foči. Kaže, kako će se ulica zvati – Meše Selimovića, i eno ulica se zove „Meše Selimovića“. Hoću da kažem ta politika može, svi su rekli da, potpisali, implementacija i završeno. Napravili smo dan opštine. U Republici Srpskoj sve opštine imaju krsnu slavu, imamo i mi, to je vjerskog karaktera, ali mi imamo dan opštine, zvanično u Statutu, mislim da to nijedna opština u Republici Srpskoj nema. Slavimo ga zajedno i Bošnjaci i Srbi, proslavljamo, imamo svečanu sjednicu, dodjeljujemo nagrade i priznanja ljudima ovdje. Ja ovo sve govorim da kažem šta može kad politika hoće. Napravili smo opštinsko obilježje. Sve opštine u Republici Srpskoj u svom grbu imaju nacionalno obilježje, mi nemamo. Mi smo rekli da smo multietnički i to je tako. Šta nam je karakteristično, pa malo ćemo to tamo i to nam je naš amblem. Sve ovo govorim da kažem da je politika ključ svega ako hoće. Jer danas je važno, narod nema posla, narod se skoro bavi politikom i nažalost danas svi misle da se mogu baviti politikom, to je problem i sistem je koncipiran tako da im je dao mogućnost. Ja se često pitam, Tito nimalo nije bio glup kad je napravio školu u Kumrovcu, pa je teso od čovjeka, pa je rekao ti ćeš biti političar a ti ćeš biti čoban, a ako budeš ovo prvo, da vidi da li prvo možeš to biti a ako ne onda nećeš biti političar. A kod nas može i ovako, ko će za odbornika, pa kaže ovaj sluša daj ga tamo da bude odbornik. Ali neću ja ovdje da pametujem, i ja sam čovjek iz politike, ne napadam političke partije, ali smatram da je njihova uloga značajna i da bi trebalo na neki način da moraju preuzeti odgovornost, da promijene svoj koncept, jer ovdje smo nažalost imali pobjede nekih lidera u proteklom periodu. Ja hoću da vjerujem da je Dodik dobio glasove na priči, mi ćemo se otcijepiti kao Republika Srpska, iako on to zna da je to nemoguće, i ja to znam apsolutno. Ili Haris Slijadžić, mi ćemo ukinuti Republiku Srpsku, a ja znam da je to nemoguće. I samo kad oni to pričaju ja se zavalim od smijeha. A zašto? Oni to pričaju narodu koji to ne razumije, a narod sluša lidera, na lokalu posebno. I to je važno. Važno je kad on izađe na televiziju tamo i svi slušaju. Ja mislim da evo, kad bi sjeo Dodik, sjeo Haris Silajdžić i sjeo Čović i rekli, Bosna i Hercegovina je naša država. Ništa više ne treba. Sve bi palo, izduvao balon. Ja to kažem kao čovjek običan, znam šta narod misli ovdje. Međutim sve dok zavisi politička funkcija od nacionalne retorike, odnosno njihova politička funkcija, uvijek će se jahati na toj emociji. Običan narod to zna, običan narod se ovdje druži, običan narod razgovara, običan narod se bori svojom problematikom, grca u problemima, ekonomska situacija teška, nažalost pred izbore samo odjedanput se dignu te tenzije.
Evo ja sam, izvinjavam se što sam govorio na jedan ovakav način, u kontinuitetu sam, ali mislim da je moguće napraviti. Ljudi ovdje kada se priča istina o Foči, ljudi to razumiju, obični građani.

Vehid Šehić
Ova priča koju ste vi govorili je za mene jako bitna. Nije svemu kriv Dejtonski mirovni sporazum. Mnoge stvari se mogu uraditi i van Dejtonskog mirovnog sporazuma, ako postoji politička volja. Mnoge stvari. Ovdje ljudi ne žele ništa da mijenjaju, jer kažu, ne da Dejton. Dejton da, da Dejton da se uspostavlja razumijevanje, da Dejton da se uspostavlja poverenje, ali, jako je bitno istaći da će doći do promjene Ustava i da će biti tri nova ministarstva, i tu će biti saglasnost svih, naročito ono što je bitno za ljude, to je ministarstvo zdravlja i ono što treba da unaprijedi državu i ambijent poslovni to je ministarstvo poljoprivrede, jer to svi traže, i to će biti, to će prihvatiti svi. Problem je u normalnim državama uspješna politika umijeća mogućeg. Kod nas, pošto smo mi država apsurda a primjere ste naveli Harisa Silajdžića i Dodika, da je uspješna politika u izbornom smislu umijeće nemogućeg. Svi su znali, nema šanse ukinuti Republiku Srpsku, svi su znali, ne može se otcijepiti Republika Srpska, nema ustavne pretpostavke, ali oni su dobili na tim nemogućim stvarima izbore. Znači mi okrivljujemo običan narod, međutim nije on kriv što bude doveden u takvu situaciju. Zato sam rekao da nemamo slobodnih izbora, navede ga da mora tako glasati.
Inače što je jako bitno, iz Foče nosim taj utisak i često ga spominjem, taj povratak. Ovdje je meni čovjek rekao „sve je ovo lijepo, ali nema pravog povratka bez bešike“. I onda sam ja shvatio, da, čovjek je u pravu. Ako se ne rađaju djeca, ako se ne čuje dječiji plač, povratka nema. Znači ne moraš ti biti obrazovan, ne moraš imati fakultet da bi ovo stvarnu dijagnozu uspostavio. Oko nepovjerenja, to je jako bitno, ne vjerujem doktoru jer nije ove ili one nacije, ne vjerujem nastavniku, policajcu i to nepovjerenje koje razara ovo društvo je najgore. Hvala Bogu povjerenje u policiju već imam kakva god je, povjerenje doktora, ako je pravi doktor, imam povjerenje i to se pokazalo kako nešto, događaj jedan može izgraditi povjerenje, eto uzećemo tu doktorsku struku koja je jako humana, jedan nemio slučaj sa pravoslavnim sveštenikom na Palama, oni su doveženi u Tuzlu i zahvaljujući ljekarima iz Tuzle, to su rekli ljekari sa VMA koji su dolazili i nisu htjeli da ih transportuju, kaže mi im ne možemo pružiti bolju uslugu nego ovu koju već imaju, i oni su danas živi i zdravi. Ako si čovjek nećeš imati problema, ako si doktor u pravom smislu riječi niko sa tobom nema problema, sudija, policajac, bilo koji segment, ali ovdje je zabranjeno biti čovjek, zabranjeno je biti ljudsko biće, vi morate odmah u startu biti Bošnjak, Srbin ili Hrvat i po tome se grade vredonosni kriteriji.
I moram nešto napomenuti, moram reći zato što tu je odgovor na vašim strankama. Vi ste spomenuli da ste jedini Bošnjak u parlamentu i vi ste predsjednik Skupštine. Ali gledajte sad, ovdje je tako jer postoji iskrena volja ljudi koji ovdje žive i rade, ali imate nekih kojima su puna usta multietničnosti, to govore neki iz Vaše stranke (SDA) u Gradačcu, a u Gradačcu ima samo jedan Hrvat, svi drugi su Bošnjaci, njega neće da izaberu za predsjednika općinskog vijeća. Znači nema smetnji, problem što ovdje neke stvari postaju sastavni dio života i prihvata se kao normalno a imate druge sredine gdje to neće, a pričat će o multietničnosti. Znači ima pomaka pozitivnih ali još uvijek se pokušava.. i onda taj isti se buni zašto on u Livnu ne može, jer je sad tu manja zastupljenost, ali on u svojoj sredini ne želi da uradi to što traži od drugih i to je problem ove države. Svi mi znamo da su predstavnici hrvatskog naroda u Parlamentu BiH u jednom neravnopravnom položaju. To treba popraviti. Ali ja sam rekao njima, idemo po vertikali, država, entitet, kanton pa opština. Vidite kako se vi ponašate tamo gdje ste vi većina, ova druga dva naroda ne postoje. Ne može se samo pozivati na ljudska prava a to su i građanska i politička prava tamo gdje sam ja ugrožen, a tamo gdje ja ugrožavam tu nećemo ništa raditi. Tu ja vidim postupak izgradnje razumijevanja, da stvarno razumijemo sve na način da bi poslije gradili nešto normalno.

Lutvo Šukalo
Samo da se nadovežem. U Ustikolini imamo ... Srbin jedini u parlamentu. Kad su mene pitali, ja sam rekao, izaberite čovjeka za predsjednika Opštinskog vijeća. Raznoraznim akrobacijama oni to neće da urade. To je za mena apsurd. Mi smo u ravnopravnom položaju, recimo. Ja i taj čovjek dole. On je jedan i ja sam ovdje jedan. Ja hoću da kažem koliki su pomaci napravljeni u demokratizaciji kad je u pitanju Foča. Jedna teška bremenita opština koja je takva bila 2000-te godine i prije, ja hoću da kažem jednu situaciju kad smo mi doveli to do jednog stanja kad možemo da kažemo da smo mi ovdje ravnopravni građani ako možemo inače reći da smo ravnopravni građani u cijeloj Bosni i Hercegovini u punom kapacitetu. Znači pitanja s pozicije sigurnosti, sigurnosni ambijent, politički ambijent, ekonomski kao i svi ostali i to je mnogo važno. Ali eto i susjedna opština o kojoj pričamo, nađe se neki pametnjaković koji ne razumije politiku, možda živi u nekom drugom vremenu i onda on to tumači na neki drugi način a to je odgovornost političkih partija. Ništa ne trebate, tamo treba da ima 6 ljudi koji će reći, da, to je to. Ako nešto o čovjeku znate, zatvorite čovjeka, hajmo svi preispitati svoju ratnu prošlost, gdje si bio, šta si radio, da bi stvarali neko povjerenje između sebe, znači da nema nekih zakulisnih radnji. Nije ovo period kada ne smijemo pričati o nečemu. Sve što pričamo, što prije to bolje.

Izet Kundo, predsjednik Udruženja građana povratnika i raseljenih lica u Foči
Pozdravljam sve prisutne, izvinjavam se na greškama, ja nisam velik govornik, ali želim samo doprinijeti ovom skupu. Pošto smo prozvani da nevladine organizacije rade projekte, a kad nema projekata ne rade ništa drugo. Ja sam ovo udruženje preuzeo prije godinu dana i nadam se da sam donijeo dosta dobrih stvari, ostvario dosta dobre saradnje sa građanima, mojim Fočacima, jer sam ja i prije ovdje radio. Nemam nikakvih problema što se tiče druženja, obilaska kafana, prodavnica, znači i mogu slobono reći da sam jedini Bošnjak od neke bošnjačke institucije predsjednik, koji živi u Foči, spava, namiruje se, troši pare, jede. Nisam se javio da bih ovo rekao. Želim reći nešto konkretno i dati svoj doprinos. Ovdje mjesto građana trebalo bi da stoji prefiks Bošnjaka (misli se na naziv Udruženje građana povratnika...., op.a.), ali stoji građana, jer svi izvršni organi i zakonodavni čine Bošnjaci. A tehnički sekretar Udruženja je Srpkinja. To sam uradio namjerno, imao sam ja priliku da uradim nešto drugo, nenamjerno, ovo je loše rečeno, želio sam povući potez, želio sam reći da možemo zajedno raditi, želim reći ovo, da je to dijete izgubilo oca, borca, radi tamo. I sad vam želi ispričati jedan slučaj kad dolazi majka koja je izgubila sina jedinca, Bošnjakinja, ona se spremila obično kako se znaju nane spremiti i dolazi, „dobar dan, merhaba“, pitanja, hajde, i prilazi sad ovoj maloj Jeleni, i ona se predstavlja, a ova kaže Jelena. Kad je rekla Jelena, ova se ukočila. Vraća se na mjesto. Poslije pola sata priče i razgovora, znate šta se desilo? Žena treba da ide, ustaje, iz tašne vadi čokoladu i poklanja Jeleni. To je toliko na mene ostavilo dubok trag da ja stvarno svugdje pričam. Šta to znači? Mi možemo zajedno, mi možemo kad hoćemo sve. Ja nisam reko sam da sam apolitičan. Meni smeta ovo, bilo koja stranka kad kaže, da neki prijedlog za neku izmjenu, dopunu, novi zakon, nikad se nije do sada desilo ili ja nisam čuo da je neko rekao, ovaj prijedlog je dobar ali ga moramo dopuniti. Ne, on je odmah u startu šovinistički, nacionalistički, ugrožava ovo, ono, i to je ono što nam fali, fali nam znači razumijevanja. Šta se dešava? Poslije tog održanog sastanka svi su na meti, onaj na onoj televiziji, onaj na onoj, šta znači, truju dalje narod. A narod ko narod, ovdje živi zajedno, evo Foča, u Foči se živi zajedno, troši, pije se na kraju krajeva, i u alkoholu bi trebalo da bude na kraju krajeva nekih problema, pa evo ovaj Ljubiša me nije nikad isprovocirao, a možda će. Tako, političari iz stranke, to svako zna, ne mogu nikako pobjeći odgovornosti da su oni krivi, i za političku situaciju i za ekonomsku situaciju. Danas mi se čini, ako hoćete da se zaposlite, ako hoćete nešto da zaradite, morate biti član neke stranke. Prisustvovao sam u stvari jednom sastanku, i to mi je dobro ostalo u sjećanju, na jednom mjestu. Predsjednik se ovako navija. Ja pratim ove njegove članove Izvršnog odbora. Oni idu ovako. Sad se on vraća i oni se svi vraćaju. Znači šta je problem kod nas? Što smo uvijek imali jednog lidera, mislili kako on misli. Kad mi svi počnemo misliti svojom glavom, svojom glavom, šta nama donosi ako glasam za ovog a šta ako glasam za onog, jeli to ekonomski razvoj ili je to dalji nacionalni sukobi, kad budemo odlučivali samo svojom glavom, ne tuđom, onda će valjda ovdje doći do svih promjena. Ne mislim ovdje, nego u Bosni i Hercegovini. Eto, ja toliko. Hvala.

Ljubiša Simović, predsjednik Udruženja izbjeglih i raseljenih lica opština Foča
Ja ću vas sve redom pozdraviti. Neću dugo, samo ću se malo nadovezati na diskusiju predsjednika Skupštine o početku povratka. Zaista prava je istina. I čovjek, maloprije ste spomenuli u nekom kontekstu načelnika Opštine, pa možda je smiješno kad kažem radije bih vala nekad dao glas gdinu Šukalu nego bilo kojem Srbinu u našem gradu. To je iskreno i to sam razgovarao stotinu puta i sa Izetom i sa nekim drugim. Jer ipak, vidite, lako je bilo pričati o povratku ali je tada trebalo stati na čelo nečega i napraviti ovo što je ovaj gdin predsjednik isprićao već. Sjećam se ja kada je gdin Lutvo tu došao u našu kancelariju. Ja tad nisam bio predsjednik, nego sam bio u nekom izvršnom odboru, dok smo se mi skontali, jer narod je dolazio, tražio je svak svoje da mu se vrati, da li će graditi, da li će praviti itd. Uglavnom znači, najjača je bila procedura povrat imovine. Vjerujete li vi da mnogi možda nisu smjeli otići u Ustikolinu ili iz nekih razloga, neke bojaznosti ili kontra, doći u Foču da izvadi neki posjedovni list. Igrom slučaja sam tad radio u SIZ-u stanovanja, pa sam se tad sretao prvih godina, prvi možda sa Bošnjacima kad su počeli da vrše povrat stanova i mnoge stvari. Međutim, tad smo se mi samoorganizovali u udruženju i udruženje tada, koje jedino postojalo kao udruženje na prostoru opštine Foča, koje je registrovano 1996. godine, mi smo tada dali neku inicijativu, normalno u saradnji sa predsjednikom Lutvom, da se krene u to prikupljanje papira oko povrata imovine, pa je tek kasnije zahtjevi za povrat, pa pravljenje kuća, kako se pojavljivao koji donator itd. Međutim hoću da kažem da je tad trebalo napraviti, izmiriti narod, znači da Bošnjak može doći u Foču ili Srbin u Ustikolinu, dobiti papir, ali ipak i tada, predsjednik će se vjerovatno složiti, mi smo u udruženju prikupljali papire, predsjednik je te papire nosio u Ustikolinu, pa je na osnovu toga vršen povrat, pa su se onda poslije predavali zahtjevi za obnovu itd. Znači, tad su udruženja bila nosioci aktivnosti. I sad udruženja trebaju, ne samo u Foči nego u svim gradovima, vi ste maloprije rekli nevladine organizacije, pa su možda malo i političke malo i nepolitičke. Pa vjerujte vi meni, ti ako sad nisi u nekoj politici, ti nemaš ništa, ja sam čovjek iskren i nekih razmišljanja i govorim i uvijek mislim da sam u pravcu te neke iskrenosti. Ako niste nadležni nekoj političkoj partiji, koja participira bilo na nivou države bilo entiteta i to, vi niste dobrodošli u tu sredinu. Evo npr. ova naša udruženja nemaju ni finansijskih sredstava. Neki nemaju ni prostora. Očekuje se mnogo od nevladinih organizacija i svugdje se u svijetu to spominje. Znači evo nama je napravljena zgrada za nevladine organizacije, to je napravljeno nekim sredstvima međunarodnim, to se već zna u javnosti, da ja to ne navodim, međutim istim tim nevladinim organizacijama se fakturiše i mi plaćamo poslovne prostore. Odakle? To se pitam, jer mi nemamo finansijskih sredstava iz budžeta Opštine Foča. I sad pitoa sam na prošloj Skupštini, jesmo li mi potrebni opštini. Je li onda problem da neko napiše, ne trebaju nevladine organizacije opštini Foča, ili ne trebaju Republici Srpskoj, pa su neki tamo rekli, jedni su vladini drugi su nevladini. Pa i ako smo vladini onda treba neko da napiše, Ljubišino udruženje je vladino, ono drugo je nevladino, pa ti su nevladini onda valjda na lokalnom a ovi su na državnom nivou. Znači neke te stvari. Ja mislim lokalna zajednica ni jedna ne radi bez nevladinih organizacija, ima ih znači, i svaka se bazira na nekim određenim poslovima. A u ovom slučaju kada je u Foči krenuo povratak, i ovo što je rekao gospodin maloprije, i treba da opstane opstanak u ovom gradu, zar nisu potrebne nevladine organizacije koje će jednostavno da probaju da zbliže ljude kao što je to urađeno u Foči. Jer dobro ste vi maloprije rekli Foča je jedan primjer na onako zlo koje se dešavalo u Foči i ružne priče o Foči, ne bih ulazio sada u stradanja i sa jedne i sa druge strane, to su neke šire priče, ali znači Foča sada, sad će mi se nasmijati Izo, kad sam rekao na jednom sastanku, mi u Foči dišemo jednom dušom, bio je jedini prisutan Bošnjak, pa kaže, i dišemo jer sam ja jedini Bošnjak ovdje. Ali to je stvarno tako. Evo, npr. mi sarađujemo, družimo se, idemo na kafu, igrom slučaja smo i u komšiluku. I treba ići na tom polju. Izmiriti narod. Pomoći narodu koliko se može. Evo zna predsjednik, ja sam i u komisiji za odabir korisnika. Nisam ni jedne sekunde nikad rekao, ne treba dati nekom Bošnjaku. Naravno ako čovjek ispunjava sve te uslove koji su propisani zakonom. Znači neka ljudi, neka žive, svako ima pravo da se vrati na svoje. Ali je problem što su nevladine organizacije zapostavljene od lokalne vlasti. To je istina i ne bih više puno pričao.

Vehid Šehić
Vi ste mene pogrešno shvatili. Kad smo govorili o političkim strankama ja sam govorio veoma kritično i rekao sam da nije mnogo bolja situacija ni u nevladinom sektoru. Nikad ja generalno ne govorim i mi moramo biti apsolutno svjesni, možda vi nemate sredstva, zato što postoje neke druge nevladine organizacije koje rade tamo gdje nema efekta. Treba dobro sve analizirati. Ja znam da bez udruženja povratnika i određenih ljudi, nikada povratka u BiH ne bi bilo. Da nije bilo Mileta Marčete, Fadila Banjanovića, profesora Križanovića, pa evo uzećemo i ovo što se kod vas dešavalo, nikad ne bi bilo povratka u Bosni i Hercegovini. I oni su se suprotstavili zvaničnim politikama i jedne i druge i treće stranke, jer ja sam bio ovdje 1998., nažalost nisam bio tada u Foči, bio sam u Srbinju, i vi ste u Srbinju osnovani i tada sam govorio i opet upoznao jednog divnog čovjeka koji mi je dao nadu, to je prof. Elez, ja ne znam da li je živ, s kojim sam razgovarao jako dugo i vidio sam da ima onoga nečega što će opet vratiti život. Znači tada u Srbinju su me napali kada sam rekao „Fočanski propisi“, oni kažu nije Foča nego Srbinje, ali kada promijenite „Fočanske propise“ u „Srbinjske propise“, nema nikakvih problema. Sve ovo govorim zato što je bilo velikih problema oko povratka ali je bilo iznutra onih iskrenih ljudi koji su željeli život.

Lutvo Šukalo
Bez građana u Foči ne bi se desio povratak.

Vehid Šehić
Jedan visoki časnik, policijski, pošto sam tada govorio o neki ratnim zločincima, pa me tada ministar Kovač opomenuo da ne govorim o tome tu, jer je tada bila slava opštine Srbinje u drugoj prostoriji, vidio sam tri, četiri onih koji su završili u Hagu, mislim bilo je ovako dosta napeto. Onda sam sjeo sa jednim iz policijskih struktura, u četiri oka i on mi se počeo žaliti, da on ne može, da mu ne da politika, da bi on rado kao policijac u pravom smislu riječi, tada nisu dali ovdje, tako nisu dali u Sarajevu, ali uvijek je bilo tih ljudi koji su gledali obektivno na sve što se dešavalo.

Lutvo Šukalo
Evo ja ću reći samo nešto kad..., dobili mi nalog da postavimo zastavu Bosne i Hercegovine pred zgradom Opštine. Napravljena ova što ju je međunarodna zajednica kreirala...

Vehid Šehić
Nije je kreirala međunarodna zajednica nego šest ljudi iz BiH.

Lutvo Šukalo
Dobro, prihvatam. I pazite, načelnik Neđo Pavlović dobije nalog da postavi zastavu a Schwarcshiling medijator. Potpišemo da se postavi zastava Bosne i Hercegovine. Načelnik Neđo Pavlović kaže meni, predsjedniče ja to ne smijem uraditi. Razgovaramo nas dvojica. Predjednik Skupštine i načelnik Opštine. Ako je kažem postavim neko će je skinuti, bacit će je. Ovo je politička priča. A međunarodna zajednica kaže, ne znam je li to ucjena, imate 270.000KM da napravite zgradu na Brodu, to je ova zgrada što je napravljena, ima tu nekih stanova, ne znam tačno gdje je, ako to ne možete, nećete ni ovo dobiti. Završena priča. Normalno, evo šta bi vi uradili u jednoj takvoj situaciji. I ja sam onda povukao jedan potez koji je za mene bio logičan. Ovo nije fala nikakva, ovo je razgovor jednog običnog čovjeka. Ja sad sve političke stranke koje su participirale u Skupštini opštine tada, prije 2004. godine i za stolom smo bili i rekao im, molim vas mi imamo 270.000 KM da izvjesimo zastavu. Oni nisu rekli da je to ucjena, svi smo mi znali da je to to, ali niko nije htjeo javno da to kaže, evo mi vas kupujemo da bi vi izvjesili neku zastavu. Ja sam onda njima rekao, to je to, načelnik ima problema, ne može to da uradi sam, ima osam političkih partija, ja vas molim da potpišete ovdje jeste li za to da se to uradi. I neka napiše neko ko neće. Kad su vidjeli i sve su političke partije potpisale da su saglasne da se izvjesi zastava Bosne i Hercegovine ispred Opštine. Načelnik bio zaštićen. Kažem ja, vi ćete sada svojim biračima objasniti da ste saglasni da se to tamo objesi. Mi doduše nađemo neku malu zastavu, valjda nije bilo tog platna da se to, govorim o početku 2004. godine, da se stavi veća zastava, i sutri dan dođem ovdje, neko skinuo zastavu. Nečelniče gdje nam je zastava, kaže predsjedniče ne znam. Imaš li drugu, nemam. Šta ćemo, šalji auto u Sarajevo po zastavu. Oni opet donesu neku malu zastavu. Oni opet skinu, neko je tamo skine i onda mi napravimo katanac, uže da ne može skinuti. To je možda trajalo tri dana, svi su gledali u tu zastavu i četvrti dan niko više nije gledao. I danas tu stoji. To je priča.
Ili recimo oko Foča i Srbinja. Promijeni se naziv u Foča. I sad saobraćajni znaci, da se ne prave novi, na saobraćajnom znaku prelijepi Srbinje sa nekom naljepnicom, Marić je dobro profitirao ovdje, jer on stalno štancao te naljepnice, opština plaćala, a on preko Srbinje odštampa Foča i prelijepi. Neko naiđe i odlijepi. Ovaj ide opet pa lijepi. Svakih deset dana su lijepili dok neko nije skonto da promijeni saobraćajni znak i da napiše Foča.
Ali danas niko, evo ja sam u tom periodu transformacije bio, došao sam ovdje u Foču, učesnik sam transformacije upotreba dvojnog naziva Foča/Srbinje, pa transformacije iz Srbinja u Foču. I danas, vjerujte da ovdje u ovom gradu rijetko ko spominje taj naziv Srbinje. Po meni je to bio neprirodan slijed događaja i to je posljedica jedne politike da ne kažem jednog čovjeka koji je rekao sad ćemo mi to promijeniti. Ali pazite, ja imam tu odluku, za mene je glupo, na prijedlog Kulturno prosvjetnog društva Prosveta, na taj prijedlog se vrši promena naziva grada iz Foča u Srbinje, to je meni bio ovako čudno, ali eto tako je politika tada radila. I sve je politika.

Vehid Šehić
Međunarodna zajednica je na ovaj način uvela i korupciju i to je klasičan primjer, kada dobijate pare za ono što morate uraditi, npr. kada trebate uvjerenje a neko mi ne da, pa mene natjera da mu kažem, evo ti 100 KM, daj mi uvjerenje. Tu je međunarodna zajednica, ja sam to njima rekao, jer najbolji izvozni proizvod su bili ratni zločinci, ako isporučite dobit ćete kredit od 5 miliona, 7 miliona i tako. Ali nekad se moralo i tako. I ovo da vam kažem za zastavu. Nema veze međunarodna zajednica, zastava je prihvaćena u Parlamentu. Radili su je isključivo građani Bosne i Hercegovine, ali je tada kao idejno rješenje predložio Visoki predstavnik, jer nije bilo političke volje. Oni nemaju veze, oni su samo dali nalog, nemojte da bude zelenih boja, crvenih boja, jer su ovdje boje, zelena mora biti muslimanska, crvena je hrvatska, plava je srpska, nego izmišljaj...

Lutvo Šukalo
Kad bi vi znali čija je koja boja, evo ja ću reči da zelena nije muslimanska boja, ali eto. To ljudi ne znaju, ali ja to znam.

Saša Bulatović, Nova socijalistička partija Foča
Ja bih vas sve pozdravio. Samo bih se oslonio na vašu diskusiju, kada ste rekli 3.650, to su podaci iz 2007. godine, podaci UNHCR-a, ja mislim da je još veći broj. Gdin Lutvo je rekao nešto o kvalitetu, ali važan je i kvantitet. Mislim da je povratak, zjednički su radili tu studiju i mislim da je veći broj povratnika.
Ja bih vam se zahvalio što ste nas pozvali i mislim da odaziv političkih partija danas nešto i govori. Ipak na temu izgradnje razumijevanja i povjerenja....dan danas, od kriminalizovane privatizacije, pa uticaj na medije, na nevladine organizacije itd. u sve sfere života. smatram da u političkom miljeu Bosne i Hercegovine još uvije ima sigurno političkog otpora kada govorimo o procesu pomirenja. Jer milim da su izražena snažna nastojanja pojedinih lidera da se ipak očuvaju neki naši nacioalni torovi i da se održi strah od drugoga i da se na taj način vlada. Jer logično je da bi ipak proces pomirenja, proces smanjenja međunacionalnih tenzija relativizirao moć nacionalnih lidera i to je sigurno jedan od razloga zbog kojih se pojedini političari dosta uporno protive ideji uspostave i tolerancije i povjerenja i zajedničkog života u Bosni i Hercegovini. Smatramo da je sigurno veliki angažman političkih stranaka u izgradnji razumijevanja i povjerenja i za kvalitetan život sigurno su potrebne dosta priče o razumijevanju i povjerenju. I mislim da međusobno razumijevanje sigurno igra važnu ulogu u jačanju države Bosne i Hercegovine.

Snežana Kovač, Crveni krst Foča
Ja vam želim dobrodošlicu u ime Crvenog krsta, opštinske organizacije.. Mi smo jedna od najstarijih organizacija i imamo jedno veliko iskustvo. Mi se trudimo uvijek da budemo u službi čovjeka. Neophodna je ta zakonska regulativa. Svaka naša aktivnost je spajanje ljudi. I u ratu smo to radili....ovdje su prisutni ljudi koje izuzetno cijenim, i ja sam zahvalna i prethodnom načelniku i opštinskoj strukturi i predsjedniku Skupštine. Sve što govorim za Crveni krst Foče govorim i za Crvenik krst Goražda. Mi smo ´97 godine uspjeli, Slavko vi ste vrlo često pisali o tome, i sad vam se želim javno zahvaliti, moj kolega i ja dogovorili smo se, ne pitajući ni političare, ni stranke, ni nikoga, jer ovaj mi znamo da su to ineresne grupe, stranke su prolazne, političari imaju svoje mandate, dođoše i odoše, pa dobro stvaraju se i nove pa gube one što su bile jedine, tri četiri, ja stvarno ne znam puno o politici, ne znam i ne bih se tu upuštala da komentarišem. Mi smo se dogovorili da pokušamo da spojimo mlade i stare, opštine Goražde i opštine Foča. I od strane međunarodnih zvaničnika imali smo nepovjerenje, čak su neki pitali, pa jesi li ti dobro razmislila koju ti odgovornost uzimaš na sebe. Pa sam rekla jesam, ja vjerujem u svog kolegu i vjerujem ljudima. Mi smo ´97 godine napravili dva druženja u Foči po 50 starih ljudi, nena, baka, deda, i đedova i po 50 mladih iz Goražda. Druženja su bila i u ruralnim i urbanim područjima. Znači nismo bježali, da mi sad odemo na Tjentište da nas ne vidi niko, nego u sred grada smo imali takva druženja. Tako da smo uspostavli jednu saradnju. Po povratku ljudi u ovaj grad nikad mi nije bio prioritet, jednostavno iritiralo je mene kao čovjeka, kao građanina Foče, jer svako ima jednako pravo ko je Fočak, ko je rođen u Foči da dođe i živi u Foči isto onako kao i ja. Meni je bilo, kad kaže ja sam povratnik, hajd ako mu je to donosilo neku korist, pa neka kaže, ili, ja sam kaže raseljeno lice, to Ljubiša zna jer smo vrlo često imali kontakte oko toga, meni je uvijek bio problem tog čovjeka na prvom mjestu i to povjerenje, da ta kuća bude svima jednako vrijedna i za sve ljude jednaka, što smo i postigli. Evo zna predsjednik slučajeva da je čovjek bolestan, zimsko doba, predsjedniče, Salih, jedan sat noći, snijeg, ne znam je li očišćen put gore prema Rgolju, zove on mene oko pola jedan, kaže, Snježo ja sam ti puno bolestan, umrijeću. Što ćeš umrijeti, pa kaže ja nemam čime doći, ne mogu doći, nije mi knjižica ovjerena. Ja upalim auto u jedan sat noću, odem nađem doktora, ostavim ga, pregledam ga narednih dana. Ja to ne smatram ništa posebno nego smatram neku ljudsku obavezu. Prisutna sam stalno i u mjesnim zajednicama. Povratničkim, domicilnim, jednake aktivnosti se provode svugdje, čak dvije godine druženja u prostorijama Crvenog krsta gdje smo imali svake sedmice, i sad im to radimo prema njihovim iskazanim potrebama, dovedemo ljekara, dovedemo socijalnog radnika, pa čak mi njima više i ne trebamo. Imaju sad svoj prostor, oni se sami organizuju, oni sami dođu, evo gospodina Kunde koji je prisutan i zna to i kaže mi idemo u svoje prostorije, ti idi u svoju kancelariju, mi idemo u svoje prostorije. E to je to, neko na čemu mi treba malo više da poradimo, ko može, ne kažem da mi možemo sve, da malo probudi svijest kod političara da je ipak čovjek na prvom mjestu pa onda sve ostalo. Hvala.

Lutvo Šukalo
Ja sam vodio parlament 2004. godine, od 2000-te godine. Imao sam, Topalović Gligorije. Član je parlamenta. Čovjek iz Čelebića. Pošten, dobar radnik, radio u šumi, on je znao sve o šumi. I sad pojavi se problem švercovanja preko Čelebića, iz Crne Gore švercuju kafu, nemam ja pojma šta sve, korupcija, kriminal, i sad mi smo raspravljali hoću da kažem da je važno i da ljudi koji predstavljaju građane da poznaju zakon, da poznaju državu, da poznaju sve, zato ga treba profilisati prije. Moj je stav, kad bih nekoga stavio na listu, poslo bih ga u školu 6 mjeseci da vidiš da li od njega ima išta. Prvo si upoznat sa sistemom, dugo sam u politici, možda ovdje filozofiju neku prosipam, ali ovo je moje lično mišljenje, kaže Gligor, pričali smo o stočnim pijacama, mi nemamo u Foči stočne pijace. Kako ćemo da pravimo stočne pijace, kažu jedni pravićemo jednu u Čeotini, da ne idemo u grad, ovi kažu u pravcu Miljevine, treći kažu uz Ustikolinu, pa da imaju tri stočne pijace. Kaže Gligor, mogu li ja nešto da kažem? Kažem možeš. Kaže, ja predlažem da Skupština donese zaključak da se zabrani švercerima da idu u Crnu Goru, da kupuju stoku, neka prvo nas pitaju gore u Čelebićima, hoćemo li im prodati, ako nećemo, onda neka idu. E kažem ja Gligore, to ti je odličan zaključak. Sutri dan je granična policija došla kod mene u kancelariju da pitaju gdje je Topalović Gligor. I svi su odjurili gore da ga traže, da vide ko to ide preko granice.

Nada Džajić, predsjednica Međuopštinske organizacije slijepih i slabovidih lica koja pokriva opštine Foča, Kalinovik i Čajniće
Zahvaljujem se organizatoru na pozivu. Ja sam htjela vezano za današnji skup da dam svoj doprinos u smislu da kažem nešto o diskriminaciji osoba sa invaliditetom vezano za regulativu. Reći ću nešto vezano za saradnju sa udruženjima osoba sa invaliditetom na području Federacije. Mi izuzetnu korektnu saradnju imamo sa Goraždem, sa Pljevljima, organizujemo često zajedničke susrete, razne šahovske turnire, manifestacije, prošle godine smo ovdje organizovali književno veće, oni su bili pozvati, 26-og sada imamo turnir u Goraždu gdje učestvuju po dvije iz Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine, svake godine se taj turnir održava u drugom gradu, zatim generacije naših slijepih organizuju svoje susrete, šahovske generacije, okupljamo se, družimo. Znači uopšte nismo, udruženje je nestranačko, znači nas ne interesuje da li ko pripada kojoj političkoj partiji. Nama je bitan čovjek, da pomognemo, sad koliko smo u mogućnosti da pomognemo, koliko je u mogućnosti lokalna zajednica da pomogne, o tom po tom, nekom manje nekom više, ali uglavno mi moramo pomoći ljudima, omogućiti putem raznih projekata i u tom smislu hoću da kažem da sarađujemo sa udruženjima širom BiH i odazivamo se svim ovakvim skupovima, to gđa Vesna dobro zna, i sa njom izuzetno dobro sarađujemo. Ja se još jednom zahvaljujem svima.

PAUZA

Vehid Šehić
Predlažem da ove dvije teme, uloga vjerskih zajednica u izgradnji razumijevanja i povjerenja i uloga medija i civilnog društva.., da ih spojimo, pošto su u jednom segmentu i vjerske zajednice akteri civilnog društva i onda ćemo nakon toga diskusiju.
Ovdje je fra Mile Babić, koji će biti uvodničar, za kojeg ja moram reći da je to jedan od ljudi rijetkih u vjerskim zajednicama Bosne i Hercegovine, koji po mom mišljenju nije izdao Boga. Ali oni su rijetki. To je on jer ima voje gledanje na čovjeka i da vjerujem onda bih otišao u bosanske franjevce i s njima se družio jer po mom mišljenju to su jedini koji nisu izdali čovjeka u najtežom vremenima.

Fra Mile Babić
Ja ću pokušati jednostavnim riječima, ja pišem velike, debele knjie i svakakve, pa poznajem situaciju u svijetu, bavim se filozofijom, teologijom i svašta. Znači ja ću prevesti ono što je danas u svijetu najmodernije, ja ću prevesti na jezik koji vi govorite, da se razumijemo.
Evo prvo ću reći ovako. Religija je toliko zlorabljena da više nitko ne zna šta je šta. Toliko se to zlorabi da su ljudi zaboravili šta je bit toga, čemu ona služi. E to sve se iskrivilo u praksi, a ja profesor, predajem studentima o tome.
Evo, prva stvar. Treba razlikovati religiju i vjeru. Kad kažemo vjera, pazite molim vas, vjera povjerenje, ljubav, to je, svako ljudsko biće ima vjeru, povjerenje i ljubav. Pazite, prema drugome čovjeku i onda mi koji smo vjernici, prema Stvoritelju. Znači nema ljudskog bića koje nema vjere, nekog oblika vjere, povjerenja, ljubavi. Zašto je to važno. Jer nitko bez ljubavi ne može biti sretan na ovo zemlji. Nitko. A šta je religija. Ona je kao organizacija, institucija, da služi toj vjeri i ljubavi među ljudima i vjeri i ljubavi prema Stvoritelju. To je njezin smisao. Znači da se volimo. Znači jedino mjerilo je praktična ljubav u religiji. To je njen cilj. I znači, ko je bolji vjernik, ja ili Papa? Onaj koji praktično više ljubi druge ljude, ne pripadnike svoje vjere, nacije, nego druge ljude. I zato ja ne izmišljam, vi ste čitali, sad kad bih ja govorio, kaže Papa govorio, pa muslimanski učenjaci govorili, .... i slažu se svi da je bit i islama i kršćanstva, jubav prema Bogu i bližnjem. Ljubav prema čovjeku, čovjeće. Znači šta je vjera? Relacija osobna povjerenja, kad nekog voliš. To je ta relacija. I nema čovjeka koji toga nema. Jer ljudski život jednostavno, psihološki, pedagoški, filozofski, bez povjerenja i ljubavi, uvene, nestane, nesretan je. To je danas dokazano. Sve antropologije tako kažu. Znači nije važno šta mi vjernici kažemo šta je vjera, važno je šta čovjek kaže. Šta je vjera? Vidite, u gostionici, sad smo pili kavu i to, niko nije kontrolirao, ni kavu ni sok, jeli podmetnuto šta unutra, ne. Znači mi živimo, život se ne može razvijati bez povjerenja, ono postoji svuda. Voziš auto, ideš mehaničaru, ideš doktoru, vjeruješ svuda. Naši veliki filozofi kažu ljudski život je jednostavno nemoguć bez povjerenja, ljubavi, vjere i nade. Ali te konkrente, ne šta nam ovi sole pamet.
E sad idemo malo na nas. Jednostavno ljudski život je nemoguć bez vjere, povjerenja i ljubavi. I samo u ljubavi ljudski život može biti sretan. A šta, ljubav nastaje iz slobode. Ljubav nastaje iz slobode. Bez nje ne možeš biti sretan. Kad bi jedan čovjek posjedovao svu ovu zemaljsku kuglu, bio šef zemaljske kugle, on bi mogao prisiliti ljude na sve, ne bi bio sretan, jer ga nitko ne voli iz slobode. Znači samo ono što nastane iz slobode to je ljubav. A ovo što mi prisilimo druge strahom i to, to nema ništa, to je opća nesreća. E to bi bila naša vjera i religija. Znači konkretna vjera i ljubav među ljudima. A mi još učimo i prema neprijateljima, znači kršćanska ljubav, islamska ljubav, ne isključuje ni jedno ljudsko biće na zemlji jer je Bog stvorio sva bića i želi sve spasiti. Tako da se oslobodimo ovih prića. Eto to bi bila prava religija, da služi toj vjeri i ljubavi, konkretnoj, pravoj. Kako da dam primjer. Uzmite brak. Bračna institucija. Brak kao institucija mora služiti vašoj ljubavi. A šta se dogodi? Vaš brak pojede ljubav. Tako i religija pojede, umjesto da služi ljubavi, ona pojede ljubav. Eto to je ta zloparaba i perverzija, iskrivi se brak, iskrivi se religija, institucija. Znači institucija, religija, ona je važna jer mora služiti ljubavi, bez koje čovjek ne može biti sretan na ovoj zemlji, nastaje iz slobode. A kod nas se sve iskrivilo. Šta smo mi danas. Mi nismo više ni slobodni ljudi. Objasnit ću vam šta se kod nas događa. Sad ću vam kazati primjer. Pogledajte ove vjerske objekte svuda. Naše, vaše, čije hoćete. Jer današnja istraživanja svih velikih sociologa svijeta, tih istraživača društva, na Zapadu i kod nas. Kako je na Zapadu, evo recimo u Njemačkoj? Kaže, mi imamo na Zapadu „Believing without belonging“, imamo vjerovanje bez pripadanja. Ljudi su se osamostalili, postali slobodni ljudi, postali pojedinci slobodni na Zapadu, on vjeruje na svoj način, ne pripada ni jednoj religiji, ni jednoj naciji, ne pripada instituciji jer ga ne zanima. To je na Zapadu, bilo je i kod njih nekada kao kod nas. Znači na Zapadu je važno, on ima svoj oblik vjere i neće da mu pop ili hodža soli pamet. Tolko smo mi zloupotrijebili tu vjeru da nam više ne vjeruju. On će imati svoj oblik vjere i ne ide ni jednoj religiji, javnoj religiji, konfesiji neće da pripada. U Njemačkoj je svaki dan, tisuće istupaju iz crkve. Nije da ne vjeruje, ima oblik ljubavi, neće da pripada, da mu ovaj soli pamet. Znači na Zapadu, vidite, u ime osobne slobode, u ime osobne vjere, ljudi istupaju iz institucija religije, masovno. Kod nas je druga krajnost, mi imamo „Belonging without believing“, imamo pripadanje bez vjerovanja. Imamo puke pripadnike, nijednog vjernika nema. Samo pripadaju, neka svaki ispita svoju savjest. A pripadamo svojoj nacionalnoj grupi i svojoj religijskoj grupi. To je samo pripadnost, ja kao ja ne postojim, nema imena i prezimena, nema osobne vjere. Šta je osnovna vjera? Kad ti imaš ime i prezime, imaš prijatelja sa imenom i prezimenom. Ne gledaš koje je vjere i nacije, kad ti je primaran taj interpersonalni odnos. Isto kao u ljubavi kad se zaljubiš u ženu. To je ta religija, to je ta prava. Znači osobno ti vjeruješ. Kad mi neko kaže prijatelj, što ćeš ti meni postaviti zakon da ti meni određuješ hoću li ga ja voliti i kako ću ga voliti, to je ta sloboda, interpersonalna relacija, to je ta religija, interpersonalna između osoba, a ne da on meni kaže, pa ti znaš da je on Musliman, pa ti znaš da je on to, pa šta ti je čovjeće. Eto šta je kod nas, imamo puke pripadnike, nemamo vjernika. To naši znaju, ovi koji idu tamo u škole, samo teško im to priznati, jer oni vole imati stado, a znači pravi je vjernik osobni vjernik, on osobno vjeruje, on ima osobnu odgovornost, on ima osobni moral a ne da li ga netko vidio ili ne vidio. I fala Bogu ima još pravih vjernika, i ja sam postao pravi vjernik. Jer u mom selu gdje sam rođen su pola muslimani pola katolici, od Prozora, i tako sam ja naučio odgoj, ja sam naučio da su moji muslimani pobožniji od mojih i nisam nikad, čovjek pokazuje, pokaži ti da si vjernik, a pokazuješ po tome što kad nekog voliš, voliš, niko ti nema pravo više da se miješa ni u brak ni u ljubav. Evo sad iz moje obitelji, jedna sad, od moje tetke, studira teologiju i zaljubila se u Sandžakliju i udala se. Joj, smak svijeta, zovu ovi moji mene, ja se smijem, pa kaže ti si za to, ja sam zato, je li je iko prisilio, pa nije, ljubav. Mi ti išli njima, njegovim roditeljima dole, i kaže, šta je bilo, mi na njih galamili a oni kažu, roditelji njegovi, pa i mi smo protiv toga, ali šta ćemo kad se oni vole, eto to ti je Božiji blagoslov. Život se ne da. Mi uništavamo stalno život, razne ideologije, religije, a život se ne da, vidiš. Hoćemo braniti da se volimo a oni opet.
Uzmimo samo povijest kršćanstva. Kas smo mi kršćani bili jedno, pa se poslije počeli dijeliti. I ti misliš kad dođe pluralizam unutar kršćanstva, sad nastali pravoslavci i ovi, istočni i zapadni, pa sad protestanti, bit će smak svijeta. A ono, život se ne da, što se više ljudi dijele, što više pluralizma, više različitosti, više života i religioznog života. Vidite, šta su nas učili, jesmo za jedinstvo ali jedinstvo različitosti, mi hoćemo Bosnu kao jedinstvo različitosti, hoćemo da afirmiramo sve razlike jer su razlike i u biljnom svijetu bogatstvo. To je današnje stajalište. U nas je prije bio svuda unitarizam, i u religiji i u politici, a to ti je uništavanje različitosti a to je uništavanje života.
I druga stvar kod nas, rekli smo, imamo pripadnike. Eh, uzmimo sada vjerske objekte. Naše križeve, vaše .. šta hoćete. Sad ja pitam šta su religiozni simboli, po svim definicijama, po udžbenicima. Religiozni simbol mora da nas povezuje međusobno i s Bogom, u ljubavi i povjerenju. Kad vidim džamiju lijepu ili lijepu crkvu, da nas veže, da volim ljude, da pozivam na ljubav prema ljudima i prema Stvoritelju svega. To je religiozni simbol. A kod nas, oni su religiozne simbole pretvorili u idole, u lažna božanstva. Jak je ezan, jako zvono, eh kaže treba im.... E to je jad i bijeda. Mi smo perverzija simbola naših religioznih. Pa drugo, da se oni mene boje i da im ja prijetim. To rade. Napravi tako čovjeće da te ljudi vole. Sad on pravi, bit će naša crkva nova u Dobrnji. Naš arhitekt velik, Štraus, napravio i ja mu kažem, Štraus svaka ti čast, tako lijep križ, tako lijepo da nikoga ne izaziva. Ne da strši, ne da prkosi. Ima ta arhitektura, to se može napraviti. Evo pogledaj kod Mostara itd. Vidite šta rade naši zločinci, to su zločinci, tobože vjernici. Mislim, zašto zločinci? Što moju majku pobožnu vara. Za moju majku, koja je pobožna, stara, za nju je križ, križ, ona ne može da vjeruje, u ime križa on će druge mrziti. Tako Rusmir Mahmutčehajić, moj prijatelj, htjeli neki da ruše onaj križ dole, došli njemu, kaže on, ljudi, pobožne bake koje vjeruju, one ne mogu razumjeti to, jer njima je križ, križ, one ne mogu shvatiti našu pokvarenost da prave križ da bi druge izazivo. E takvi smo mi danas. Znači mi smo napravili najgoru perverziju od religije, da ona bude protiv svoje biti, da se u ime religije širi strah i da imamo strah jedni od drugih i mržnju jedni prema drugima a umjesto da širimo ljubav jedni prema drugima. E, to mi danas radimo. Kaže svaki, vidite kod nas u Bosni i Hercegovini, svi govore ti naši velikodostojnici, a iako ja često sa njima moram, kaže, ljubav prema bližnjem. U Bosni i Hercegovini, reci, ko ti je taj bliži. Reci, ko je bliži, što ne kažeš. Nikad neće kazati ni jedan. Reci da je musliman bliži, reci čovjeće božiji. Pravoslavac bliži, reci. Neće. I da je ateista bliži, da je agnostik bliži. Svaki svjetonazor ti je bliži jer danas je moderno pravo, sloboda savjesti, sloboda religije. Šta je sloboda religije, imaš pravo vjerovati i nevjerovati. To je temeljo pravo, to je svjetonazor, sloboda savjesti je temeljna sloboda, to ti mora ustav garantirati. A on danas naše glavne religije one koje su u sektama počnu ponižavati tamo. Šta je tebi, počnu ateiste ismijavati, pa šta je tebi, ateizam je ravnopravan svjetonazor ko i tvoja vjera, šta vam je. E to su te stvari gdje smo mi zloupotrijebili. Zašto. Evo sad kad sam vas slušao, smislio sam rečenicu.
Naši nacionalizmi, naši religiozni fundamentalizmi, naše religiozne isključivosti služe osobnom kapitalizmu. E to ti je u Bosni i Hercegovini.
Pogledaj ti, svi su oni nacionalisti i fundamentalisti i vidiš ti bi reko da oni vole naciju i religiju. Kakvi sve je on to unovčio, kako je on sebe uzdigo, djecu šalje van, ja znam ja interveniram, svoju djecu vani, a nama govore ovdje o nacionalnom raju. Šta će meni teritorij ovdje za samo jednu naciju, pa to ti je monokultura, to ti je da umreš, jadan ne bio, da crkneš, jer svaka monokultura vodi u propast.
Generalni zaključak, svaka konfrontacija dosadašnja, kroz povijest čovječanstva, svako sukobljavanje vodi u mržnju, vodi u nasilje i vodi u pako. Šta je, u pako? Pako je kad čovjek bude sam, nikom ne vjeruješ i niko tebi ne vjeruje, to je pako. I pako dolazi od ljudi, ne od Boga, i pustite te priče koje vam.., znači pako dolazi od ljudi, jer ljudi su oni koji nikome ne vjeruju i niko njima ne vjeruje. Znači ideš u svoju samoću, u svoje samoubojsto. A šta je religija prava, relacija prema drugome. Relacija, odnos prema drugome, i ti si po odnosu prijatelju moj, i danas mi moramo mijenjati cijelu filozofiju. Kako? Pa čovjeće mi smo učili da smo mi rođeni kao pojedinci savršeni. E nemoj sinko, tebe je mama tvoja prije nosila gdje ti nisi ni znao, znači ti nisi nikad postojao sam, uvijek si bio sa svojom mamom, kad te začela, pa prije, pa ti pelene spremala, pa svako veče ustajala, mi danas imamo takvu idealističku filozofiju da zaboravljamo da čovjek nije sam nikad i da je čovjek primarno relacija, par, vidite par, pa onda iz para nastaje individua. To je danas promjena svjetske filozofije, više nije individualistička nego postoji jedan ljubavni par, iz te ljubavi, iz tog para ti postaneš individuum. Danas biologija pokazuje, Ti, rodiš se, pa ti mama godinu i po govori, to si Ti, moje dijete, Ti, Ti, i na kraju Ti postaješ Ja. Mati ti 15 mjeseci govori Ti, Ti, i vidiš ti, Ti postaješ Ja, nakon godinu i po. E to ti je znači, mi smo po relaciji, postajemo slobodna bića, ljubavna bića, živa bića, religiozna bića. E to bi bilo to.
Sad da uzmemo kroz povijest religiju, od početka čovjećanstva do danas. Šta smo mi imali. Imali smo najprije religiozni ekskluzivizam. Znate šta znači ekskluzivizam, to je isključivost religiozna. Kad ja kažem, moja religija je jedina istinita, jedina prava, druge su suvišne. Pazite ovo, kod nas još toga ima. I na Zapadu su oni bili takvi. Prvi Svjetski rat na Zapadu je bio Bože sačuvaj, isključivost, na Zapadu. Znači mi smo sve do najnovijeg vremena imali takozvani religiozni ekskluzivizam. Naša religija prava, sve druge su krive, i samo ako si u našoj religiji bićeš spašen a sve druge religije, u pakao. I zašto to naglašavam, kod nas. Svijet je tu paradigmu nadvladao a kod nas još vlada. Gdje vlada? Uzmite vjeronauku, u školama i u vrtićima. U vrtićima ljudi se svaki dan tuže i jedne i druge nacije. Dođe, šta je. Ma kaže onaj moj mali, ja mu kažem hajde tamo na vjeronauku da ne budeš sam. Bilo muslimanski bilo katolički, imao sam primjera istih, pravoslavni. I šta, došo mali kući i kaže, tata. Šta je. Njegov neki kolega Savo, pa šta, pa on je Savo. Jer ga je tamo učilo, Savo nije pravi vjernik, ode Savo dole u pako. U džehenem, i djetetu to trauma, čovjeće Božiji, i kod svih tih naših koji religiju uče, jedino je naša religija prava, ko je u njoj, on je pravi, a drugi odoše u pako. To je taj religiozni ekskluzivizam. I tako se stvaraju traume kod djece, tako se stoljećima prenosi mržnja. Evo uzmite kod nas u Bosni. Petsto godina živimo skupa ponavljamo iste strereotipe, uzmite katolike nas, uzmite muslimane, pravoslavce, židove, iste mi stereotipe stalno ponavljamo. Ti dođeš njemu, kažeš dobar čovjek ovaj musliman ili pravoslavac, on kaže, hajde ba to je iznimka. To je iznimka, to znači nema njih dobrih, možda je taj i taj ali nema njih, oni su taki i gotovo. To mi petsto godina istu laž ponavljamo. Petsto godina, jedni o drugima. A zašto je to laž. Zato što to ne stoji, ne znanstveno, niti se može dokazati. I najgore mi je kad dođu ovi iz stranih zemalja, svaki dan neki stranci kod mene borave. I nikom ne mogu dokazati kako se mi razlikujemo. Vidi jezike, čuje nas, ja kažem da je ovaj musliman, on ne zna po čemu je on musliman, ili da je ovaj pravoslavac, on opet ne zna po čemu, znači ljudi, izgled fizički, kultura, ni u čemu se ne vidi razlika. A mi se tobože nešto razlikujemo mrzimo itd. Znači to je taj bio religiozni eksluzivizam. Iz tog religioznog ekskluzivizma naša je religija prava sve druge su neistinite. A znate povijest, imali smo Križarske ratove, znate da smo išli tamo ratovati protiv muslimana, pa smo imali inkviziciju u srednjem vijeku, ajmo sad da spomenemo Križarske ratove, mali primjer, jer sam ja franjevac. Nejprije ću spomenuti, Četvrta križarska vojna, to je 1202., idemo mi pomoći svojim pravoslavcima, prijateljima u Carigrad, a Carigrad tad bio najveći evropski grad, najbogatiji, pa idemo mi da pobijedimo zajedno muslimane, znaš Srednji zapad, Križarski rat četvrti, idemo. I idu i naiđu kraj Zadra, Zadar onako usput opljačkaju, usput onako, sve kršćane. Došli u Carigrad da pomognu, opljačkali, tako besprimjerna pljačka jednog grada, svetinja i crkva itd. I to je ta rak rana između katolika i pravoslavaca i danas. Spomeni to zlo koje smo uradili, da im pomognemo, a mi nametnuli svoju vlast, opljačkali, razorili grad i vladali nad njima preko 60 godina. Sve radi para, sve odnijeli u Veneciju i kipove i relikvije, sve živo, sve to blago i bogatstvo. To je taj Četvrti križarski rat. Sad ima peti. 1219. to je Franjo Asiški, naš utemeljitelj, ide i on tamo s njima. Opkolili tamo Damijatu, taj kardinal vodi, treba ubiti muslimane. Kaže Franjo Asiški, otišo bih ja sultanu, oni ne daju, on otišo preko linije sa dvojicom kolega. Ode tamo, pričo, sprijateljili se i Franjo Asiški od tada govori, svi su ljudi braća, a ja hoću da služim svim ljudima. Latinski „subitus omni humane creature“, hoću da budem podložan iz ljubavi svakom ljudskom stvorenju, to mi je brat. I vratio se. To je franjevačka opcija. Sa sultanom tad i nastali smo mi poslije u Bosni itd. i to je ta opcija koja je opcija dijaloga. Svaki čovjek ti je brat čovjeće Božiji.
Dat ću još jedan primjer. Mi spadamo svi u ljudsku vrstu. Kad sam govorio ove žrtve naše. Pa jadan ne bio, Karadžić spada u ljudsku vrstu. I sad treba odgovoriti kako čovjek postane zločinac. Svi su veliki zločinci i Hitler i Staljin i ovi danas naši, svi su bili ljudi, nisu bili ptice, nisu bili ribe, nego su to ljudi, naša je zadaća koji se bavimo knjigom i mišlju da odgovorimo kako čovjek postane takav zločinac. I tako trebamo ove zločine kod nas, i Jasenovac i Blajburg istraživati. Može li se to ikako objasniti. A ne lagati, pa reći, on nije čovjek. Uvijek jedni druge isključujemo iz ljudske vrste i time vrijeđamo životinje. Životinje ne čine zlo kao mi, one samo koliko im treba, po nagonu. Znači mi vrijeđamo životinje i biljke, oni su bolji od nas. To je taj ekskluzivizam.
Sad imamo mali razvoj, i kod nas dolazi. Šta je to religiozni inkluzivizam. Ja kažem i kod muslimana i kod pravoslavaca ima malo istine ali je sva istina ipak kod nas. Opet sva kod nas. Kod svih drugih religija ima malo istine, ali je istina u cjelini kod nas. I opet jadni drugi ne mogu se spasiti. Opet će propasti.
I sad je najnovija paradigma koju ja zastupam, javno branim, već imam velike tekstove o tome, religiozni pluralizam. Jedino normalno stanje. Priznanje razlika. Što je više razlika, to je više života. Kako što je više razlika? U prirodnom svijetu, u svijetu biljaka i životinja, umiru čitave biljne vrste, pa je čitava uzbuna u cijelome svijetu. Jer što je više razlika to je više života u prirodi. Tako vrijedi i u području kulture i u području nacije isto. Što je više razlike unutar nacije, kako unutar nacije, zašto ja govorim unutar nacije, jer ovi moji veliki Hrvati iz Hrvatske, jer ja kažem da sam Hrvat iz Bosne, ja nisam pravi, ja sam iz Hercegovine, a oni su pravi, e to ti je kod nas. Znači svuda razlike, i u naciji i u kulturi, jer razlike izviru iz slobode i što je više razlika to je više života i u naciji i u kulturi i to je više hijerodiverziteta, hijero znači sveto, znači i u području svetoga, što je više razlika, što je više religija, to se bolje Bog objavljuje. Evo to je ta stvar pluralizma, samo oni koji su u različitosti mogu biti u jedinstvu. Znači što je više razlike to je bolje jedinstvo, ne kao što su nas do sada učili. I zato Bosna ima šansu da bude pravo jedinstvo. U Bosni smo uvijek imali uniformna jedinstva. Da vam navedem jedan primjer, na sebi. Ja sam nedavno drugi doktorat branio na Hegelu. A prije rata sam imao magistarski rad „Sloboda jedinstva kod Hegela“. Profesori marksisti, pa se smiju kad sam ja to branio. Ja kažem što je više jedinstva to je manje slobode. Kaže profesor, nije manje je, šuti bolan. Ali kažem što je više uniformnog jedinstva, to je krivo jedinstvo, to je nasilno jedinstvo. Svako nasilno jedinstvo škodi, znači hoćemo jedinstvo koje priznaje razliku. Uniformno jedinstvo, zato smo popali. A profesor kasnije kaže, ma majke ti, ti navalio na jedinstvo, a ja kažem šuti bolan, ko je tu u komisiji. Znači što je više slobode biće više jedinstva. I samo velika ljubav, velika povezanost nastaje iz velike slobode. Što je veća sloboda, i u braku, zapamtite, svaki čin mora mora biti iz slobode, što je veća sloboda biće veće zajedništvo s mužem i ta povezanost, i u braku znači, nema silovanja, iz slobode mora biti svaki čin, što je veća sloboda biće veće i jedinstvo. Evo toliko.

Vehid Šehić
Hvala. Znači Marks je bio u pravu, nikad nije bio protiv vjere, ali je za religiju rekao da je opijum za narod.

Mile Babić
Mi smo to pretvorili, Marks je rekao „opijum naroda“ (Opium des Volkes), a Lenjin je rekao „opijum za narod“

Vehid Šehić
Marks se vraća na velika vrata u živote mnogih, naročito na Zapadu. Više nego kod nas. Sad bih zamolio Slavku da kaže nešto o ulozi medija i civilnih i organizacija, pa ćemo poslije diskusiju.

Slavko Klisura, novinar
Samo da kažem da je jako teško govoriti poslije ovako inspirativnog obraćanja nečega što je naš svakodnevni život, sa čime se jako često susrećemo. Ja sam se u svom životu bavio i jednim i drugom poslovima. Dakle po profesiji sam novinar, jako sam dugo u ovom sektoru, 15 godina, u ovom sektoru koji se zove nevladin sektor, iako su to kod nas zakonski udruženja, znači mi smo terminologiju nevladinih organizacija usvojili izvana.
Ali evo prvo o medijima. Svi smo mi, pogotovo mi mojih godina a i naravno mlađi, svjedoci kakvu su ulogu i poziciju mediji imali u ratu i normalno koliko su odigrali, ja ću reći slobodno pogubnu ulogu, promovišući, potičući mržnju, nerazumijevanje i netolarenciju prema svemu onome što je drugo i drugačije, pod znacima navoda i teško etiketirajući sve one koji su govorili o tome da ne treba rušiti mostove izeđu nas i da ćemo se našim komšijama, našim susjedima jednog dana vraćati, vraćajući se samima sebi. Zbog toga je jako važno, znam da je jako toplo i da smo pomalo umorni, raditi na tome da i medije u Bsoni i Hercegovini, od onih koji su bili predvoditelji mržnje i tumači te mržnje, te nosioce mržnje pretvorimo u prethodnike borbe za zajednički život, za toleranciju, razumijevanje, kulturu dijaloga. I danas situacija nažalost nije takva, ja sam profesionalno deformisan pa jako puno čitam printane medije i koliko mi je moguće gledam elektronske medije i čini mi se da situacija u Bosni i Hercegovini nikad nije bila gora. Ono što je meni dostupno. Dakle ograđujem se. Jako je puno prostora u, prije svega printanim medijima, za političare koji promovišu i upućuju poruke koje su sasvim drugačije od onoga što je poštovani drug govorio, jako je puno prostora za vatrene govore, za netolarantne poruke za.....
na sijanju nerazumijevanja, netolerancije i mržnje. Medijski prostor u Bosni i Hercegovini je jako podijeljen, prije svega kada su u pitanju printani mediji. Evo ja sam kao stanovnik Goražda uskraćen da čitam printane medije koji se štampaju i izlaze u Republici Srpskoj. Ponekad dođem u priliku da pročitam „Nezavisne novine“, gotovo nikad da pročitam „Glas Srpske“. I upućen sam da čitam „Dnevni avaz“ i „Oslobođenje“ koji prije svega kad govorimo o Dnevnom avazu, plasira one inforamacije koje odgovaraju centrima političke moći i onima koji kroz te novine žele uputiti poruku svojim čitaocima, samo svojim čitaocima. Ako sam čovjek koji nije slobodan, a sloboda prije svega uključuje znanje, da bi imali pravo izbora, ja ću kao politički laik sve ono što mi se servira u tim novinama ili u nekim drugim novinama na nekoj drugoj strani, uzimati zdravo za gotovo i početi da formiram vlastito mišljenje na osnovu onoga što mi poručuju političari ili te novine kroz usta tih političara. Nemam mogućnosti izbora. Nemam mogućnosti da poredim, nemam mogućnosti da kompariram i pogotovo u vremenima koja sada dolaze, u vremenima predizbornim, ja ću da se opredijelim i formiram svoje mišljenje na osnovu toga. Jedna dobra namjera koja je započeta sa formiranjem Javnog televizijskog servisa Bosne i Hercegovine nije napravila ni jedan korak kako treba. Nije to slučajno jer je formiranje takvih medija koji će promovisati ovo o čemu je sada bilo govora, koji će otvoriti prostora za kulturu dijaloga, za drugačije, za slobodu, se opstruiraju na raznorazne načine, prije svega odlukama, odlukama u državnim i entitetskim parlamentima. Ja pokušavam da čak i u terminima koji nisu popularni pratim teelevizijske emisije informativog karaktera u kojima pokušavam tragati za tim informacijama, tim prilozima, tim razgovorima koji su na tragu ovog zajedničkog života, razumijevanja i primjerima takvog života. Napravio sam analizu deset zadnjih dnevnika Federalne telvizije i nekoliko dnevnika, koliko mi je bilo dostupno, Televizije Republike Srpske. Od pola sata koliko traju ti dnevnici, 25 minuta govore političari. Naravno ono što misle da treba da govore, u one svrhe koje njima odgovaraju. Ponekad kao incident ili ekscesan primjer nađe se poneki primjer koji govori o ljudima koji nose zajednički život o ljudima koji promovišu kulturu dijaloga, koji promovišu toleranciju, koji žive toleranciju, tako da su to usamljeni slučajevi koji se obično u tim dnevnicima plasiraju na kraju kada se oko i uho gledaoca već uveliko zamori onim što im poručuju političari ili jednostavno prebace na neki drugi program jer im je puna kapa takve vrste politike i takve vrste informacija. Ima u Bosni i Hercegovini na svu sreću prije svega elektronskih medija koji su drugačiji. Nažalost oni ne dobacuju daleko, njihove frekvencije su male, ne vide se daleko, ne čuju se daleko i njihove informacije, njihovi prilozi, njihove emisije, njihovi sagovornici koji žive ovim životom tolerancije i razumijevanja ne mogu da nam pošalju tu poruku na nekom širem globalnom planu. Mene kao novinara jako boli činjenica da nažalost, a ja se nadam da će jednog dana doći i to vrijeme kada ćemo se početi suočavati sa istinom odnosno neistinom koju su tokom rata plasirali novinari. Drugi ešalon, bojni da ga nazovem, koji je bio uobličen u liku i djelu pojedinih novinara, je učinio više zla nego recimo neke puške. To je strašno šta su radile moje kolege na svim stranama i mislim da će se jednog dana otvoriti prostor da će i oni morati odgovarati za tu neistinu i za tu mržnju koju su sijali, za mržnju koju nastavlaju da promovišu kao način života. I ovo o čemu je prethodnik govorio jako je puno onoga što informativne emisije a i printani mediji otvaraju za širenje međureligijskog nerazumijevanja ili isključuvosti.
Šta uraditi da se ovo promijeni, teško je reći. Mislim da je to individualna stvar svakog novinara da pristane da bude takav novinar koji neće se baviti novinarstvom koje promoviše dijalog i međusobno razumijevanje. U elektronskim medijima su, zahvaljujući međunarodnim organizacijama instalirane neke institucije koje vode računa o tome kao što je Regulatorna agencija za medije koja na neki način stavlja malo pod kontrolu taj jezik nerazumijevanja, jezik mržnje, međutim u printanim medijima je to drugačije i bojim se da je situacija jako teška i jako ružna. Ja bih volio kad bi imao prilike da pročitam dnevne novine ili neki sedmični časopis koji će mene kao osobu koja živi životom tolerancije i razumijevanja, zadovoljiti i reći da ovdje imam poruke one koje će omogućiti da moje mišljenje i mišljenje nekoga koji živi negdje drugo se susretne i da razgovaramo kao ljudi na temeljima razumijevanja, na temeljima onoga što nam je u našem osnovnom mentalitetu.
Sad ova druga tema. Nevladine organizacije ili organizacije civilnog društva ili udruženja. Ja sam 1993. godine živeći u tom mraku rata, sticajem okolnosti dobio priliku da čujem prilog o Forumu građana Tuzle, sad da ne budem pogrešno shvaćen što Vehid sjedi tu i vidio sam i čuo sam poruke koje oni upućuju i to je u tom silnom mraku, u poplavama propagande koja je pucala sa stranica novina ili iz informativnih radijskih emisija, bilo jedno veliko ohrabrenje, jedno svjetlo u mraku. Odmah 1996. godine, nakon što sam se imao priliku da se uključim u nevladin sektor, moja prva putovanja bila su iz Goražda u Rudo, iz Goražda u Višegrad i kada sam sreo ljude koje sam znao i ljude koje nisam znao i kada smo u krugu tih udruženja počeli da razgovaramo, vidio sam koliko je zapravo zabluda plasirano tokom rata i koliko takozvani obični ljudi razmišljaju drugačije. Prepoznao sam u tim ljudima jako puno dobrih namjera, jako puno iskrenih želja i vidio sam da oni zapravo dijele iste snove kao i svi drugi ljudi u Bosni i Hercegovini. Te prve mostove između pokidanih obala u Bosni i Hercegovini su napravile nevladine organizacije. 1996. i 1997. godine i to onda kada je najmanje novca bilo. Kada ga nije bilo nikako. Kada nije bilo međunarodnih organizacija koje su donijele neke svoje programe, neke svoje koncepte u koje su nas, hajde da kažemo tako, uvukli i nametnuli nam njihove koncepte prema kojima smo se mi morali prilagođavati. Reći ću vam zbog čega to govorim kada govorim o njihovim konceptima. Mi smo putovali jedni prema drugima ovdje u regiji vrlo često rizikujući da imamo puno problema, vrlo često rizikujući da budemo žrtve predrasuda i stereotipa, vrlo često rizikujući da budemo kritikovani i napadnuti što to mi jedni prema drugima idemo kad smo do juče pucali jedni na druge. Međutim to je stvar individualne slobode, stvar individualnog izbora i tu se nikakve politike nisu mogle umiješati. Nažalost, čim je počeo doticati novac sve se promijenilo ili bar veliki dio se promijenio. Odmah su nevladine organzacije počele razmišljati o dobiti, počele razmišljati o projektima koji donose novac i sve one dobre i iskrene namjere su potisnute u stranu pred takozvanim projektnim zadacima. A te projektne zadatke smo morali prilagođavati konceptu međunarodnih organizacija. Ne kritikujem međunarodne organizacije koje su jako puno uradile i pomogle ali smo se mi pogubili u tome kada smo krenuli, ja govorim na liniji onoga što je drug Šehić rekao, globalno prepoznavajući problem u nevladinim organizacijama možda je veći nego među političkim partijama. I evo šta se dešava sada. Mi između sebe u regiji, opet ću biti lokalista, manje putujemo jedni prema drugima nego što smo to radili 1996.-1998. godine. S druge strane desio je jedan bum, hiperprodukcija nevladinih udruženja. Tome je dosta pogodovalo i zakonodavstvo koje se promijenilo, pa je omogućilo da tri osobe naprave udruženje građana. Nažalost veli broj ljudi je, ružno je reći, nanjušio novac u svemu tome i rekao, hajmo mi napraviti svoju nevladinu organizaciju, pa ćemo napraviti neki mali projektić, pa ćemo da varakam, a iza toga nisu stajale one namjere koje su bile 1996.-1998. godine, dobre iskrene, ljudske namjere. I evo šta se sada dešava. Mi se ne sastajemo, ni jedni drugima ne putujemo, ni nemamo te mehanizme da se bavimo iskreno, dobronamjerno ovime što je današnja tema. Ja sam rekao da sam od 1996. godine u ovom sektoru i susreo sam puno kolega odnosno nevladinih organizacija za koje uopšte nisam zna šta su. Jer jedne godine sam susretao kolege iz te xy organizacije, nije važno, koji se bave ekologijom. Sretnem se nakon pola godine sa njima, oni se bave ljudskim pravima. Sretnem se poslije pola godine, oni se bave vodama. U ovoj oblasti koji su se opredijelili za ovo, nigdje ih nema. Tako danas u Bosni i Hercegovini, ja ću se na kraju zadržati na ovim strukovnim organizacijama koje su formirane da pomognu ljudima i čija se uloga često mjeri samo brojkama a ne dobrim namjerama a brojke su relativna svar kada su te organizacije ovisne o dotacijama odnosno od sredstava na lokalnom nivou, odnosno državnom ili entitetskom nivou. Još jedna stvar. U konkurenciji, te nevladine organizcije koje rade iskreno, dobronamjerno, koje su spremne da i bez sredstava rade na promociji tolerancije i razumijevanja, u konkurenciji sa političkim partijama i njihovim uticajem na javnost, one nemaju gotovo nikakve šanse. Nevladine organizacije su nastojeći da odgovore potrebama aplikacija, odnosno onoga što stoji u pozivu za dodjelu sredstava, zaboravile na svoju osnovnu misao. Iza nas ima 8200 i kusur udruženja građana od kojih 8000 preživljava, bori se za opstanak. Nemaju vremena ili nisu imali vremena da izgrađuju unutrašnje kapacitete, da podižu, da tako kažem, kadrovsku strukturu, intelektualno jačaju, da bi mogli odgovoriti potrebama da traže sredstva tamo gdje se to ocjenjuje na osnovu kvalitete programa. Evo moje Goražde. Imate negdje 285 organizacija registrovanih na nivou kantona. To je strašno, i svi bi na mali kolač koji kao kost među njih bace vlasti, nesposobne da nađu drugačije izvore finansiranja i da se opredijele šta će konačno raditi. Niko ni sa kime ne govori. Odnosno ne govori zato što misli ako podijele zajedničke aktivnosti neće moći uzeti tih malih 500 ili 1000 KM.
Šta uraditi da se to promijeni. Neko je rekao jednom, hajmo se umrežavati, pa je od 1996. godine pokušano deset puta da se naprave mreže nevladinih organizacija. Nijedna mreža nije uspjela da opstane zato što je bila projektna. I maloprije kao što reče kolega, iz Foče mladi, ništa gore nije došlo u Bosnu i Hercegovinu, kao riječ projekat. Ona nas je podijelila, pocijepala, usmjerila i odmakla od onoga što je dobra ljudska namjera da jedni drugima pomognemo da jedni drugima priđemo. Strukovne organizacije o kojima su govorile kolege i gospođa su u sasvim drugačijoj situaciji. Oni bi trebali biti briga države. A organizacije civilnog društva koje su se odlučile da se bave promocijom tolerancije, kulturom dijaloga, zajedničkog života, izgradnjom povjerenja bi morale da to rade puno više srcem nego što to rade novcem. Bar je to moje mišljenje. I zato se vraćam na kraju ove priče na priču o Forumu građana Tuzle koji, bar je to moj dojam, nikad nije napravio odmak, ni po koju cijenu, ni pod kojim uslovima, od one osnovne misije, dakle promocije tolerancije, kulture dijaloga, izgradnje povjerenja i jednog društva u kojem će pojedinac biti podjednako važan kao i svi kolektiviteti i kao sve ono što imamo na sceni u Bosni i Hercegovini a što nas samo čini neslobodnim. Eto toliko, hvala vam. Mislio sam više govoriti, ali poslije ovoga što je govorio poštovani fra Mile, sve drugo je bezpredmetno reći.

Vehid Šehić
Hvala ti Slavko. Ima nešto slično u ove dvije teme, ako uzmemo religiju, pa imamo tri vjerske zajednice, pa imamo ovakvu brojnost članstva, pripadnost, a onda bi bilo za očekivati daleko zdraviji ambijent u kojem mi živimo, gledajući čovjeka. Ako sad uzmemo civilni sektor ili nevladin sektor, 8200 nevladinih organizacija i njih 90% u svojim programskim ciljevima i načelima imaju razvitak civilnog društva, zaštita ljudskih i građanskih prava, borba protiv svih vidova diskriminacije. I zašto sam ja kritičan i prema jednim i prema drugim? Sadašnji trenutak, 15 godina nakon rata, na zadnjem mjestu Bosna i Hercegovina, po poštivanju ljudskih prava, zemlja koja najviše diskriminiše svoje građane, a pojam građanin ne postoji nigdje, postoji samo kolektivitet. Uzmemo vjerske zajednice, toliko su agresivne u svom nastupu, ja bih želio da je ta agresivnost vezana za onu pozitivnu duhovnu stranu religije o kojoj se danas govori; nikad više nepoštenja, nikad više nemorala, nikad više nepoštivanja jedni drugih. Znači mi možemo pričati kako smo mi jaki, kako smo brojni, kako imamo, kako bi Mile Babić rekao, trebali bi da imamo jedinstvo religijskih različitosti, ali to je jedno, jer je Bog jedan. Gdje mi to živimo? Koja je naša uloga? Ja ovdje namjerno nisam uzimao nevladine organizacije tipa povratnici, Međunarodni crveni krst i neke druge kao centar za socijalnu pomoć, nisam ih uzeo u ovaj obzir, oni su nešto drugo. I sad mi lažemo sami sebe da smo značajni, da smo mi nešto bitni, da mi ostvarujemo, kako smo opet prihvatili, misiju i viziju, jer mi smo to prihvatili od ovih stranaca ne znajući ni šta je to, u principu mnogi ne znaju to, i ono što je meni najbitnije, u principu ne volim pojam projekat, o tome sam razgovarao sa Slavkom, o tim nekim pojmovima koje smo mi sa Zapada prihvatili. Svaki projekat, sad ću se nadovezati na Milinu misao, ubija slobodu, jer te projekat uokviruje u nešto i ne da ti slobodu. Ovdje kao što moj Žile iz Banja Luke kaže, sad je projekat hoću li se zaljubiti, projekat hoću li se oženiti. Projektovati život je borba protiv slobode čovjeka, a mi smo izgubili, izgubili smo i otuđujemo se sami od sebe, postajemo neka vrsta strojeva, mašina koja opet samo gleda jedno, a to je ono, pare, i normalno da ćemo u borbi između tog kulturološko-duhovnog i materijalnog, gdje je materijalno dominantno, izdati sami sebe i sve manje biti ljudska bića. Svi smo mi pali na ispitu, ja vam tvrdim, i nevladin sektor a posebno vjerske zajednice koje su prihvatile nešto da razvijaju a rade nešto suprotno. Nema nikom dobra ako se nešto radi iz inata, a tri vjerske zajednice se inate jedna drugoj. Inate se kroz krst, inate se kroz minaret, kad ga vidi da je tamo napravio, on će napraviti dva minareta ili obrnuto, dva tornja. Odete u Mostar, ružno je reći i neljudski je reći za vjerski objekat da je nešto ružno, jer ako poštujemo vjeru, Boga, nećemo reći da je ružno, bez obzira jesam li religiozan ili nisam. Vi morate reći za neke stvari da su ružne.

Mile Babić
Ja ovoga što je pravio taj toranj u Mostaru, pitam ga, što si napravio onoliki minaret, vidiši li šta si uradio? Mislim iz daleka, isto kao minaret.

Vehid Šehić
Zašto? Zato da oni budu dominantni u nečemu. Mile je rekao nešto što je mene pogodilo. 1998. godine bio je povratak u Konjević polje. I Konjević polje je bilo prije rata, kod Bratunca je to, većinom je živjelo muslimansko stanovništvo, bilo je 7-8 i pravoslavnih porodica i oni su ostali nakon svih dešavanja tu da žive. I napravljena je crkva, to je Kačavenda napravio i sad nemaju oni ništa. To su neke šupe, tek se vratili, neki su pod šatorima, kiša pada, i meni jedan stari hadžija kaže, da je nama para. Ja sad kontam pa pomoći će vama ljudi, napravit ćete kuće i tako. Da je nama para da džamiju napravimo. Kažem dragi hadžija što će ti džamija, nemaš krova nad glavom, sačekaj da se ljudi vrate, pa da onda ljudi prave džamiju. Kažem a što sad to? Kaže, znaš kad čuju mujezina, neće prilaziti ovamo. Sad ja njega pitam, a vidim da je pošten čovjek, jer s tim svojim pravoslavcem, kuća do kuće. I ovaj mu je sačuvao kuću. Kažem, ko ti je to reko, hajde iskreno mi reci. Kaže, dolazili su iz Islamske zajednice Tuzla, pa su nam to rekli. S druge strane tako prave crkvu i sad čovjek zaključi, koji je to grijeh prema Bogu. Ne može niko, kako mu može smetati polumjesec, krst..., kad je to božiji simbol. Tu vjerske zajednice imaju veliku odgovornost a mi iz nevladinog sektora treba sami sebe da pogledamo i da vidimo jesmo li mi toliko bitni za ovo društvo i šta smo mi to .., a izvještaji svi pokazuju, i Amnesty Internationala i drugih međunarodnih institucija i Evropske komisije, da smo mi na dnu ljestvice. Sad mi nešto bitni. Nismo apsolutno bitni. Zašto? Zato što smo izdali sami sebe, slagali sami sebe, jer smo se uprojektovali isključivo radi interesa, nije to neki veliki interes, ali materijalni interes koji će nas na kraju sigurno uništiti kao ljude.

Slavko Klisura
Izvinite ja sam zaboravio da kažem da je sa nama iz Goražda došao jedan mladić koji ima 20 godina i koji na svu sreću nije doživio strahote rata kao mi. Uradio sam to sa razlogom zato što je to generacija koja bi trebala preko onih mostova koje smo mi napravili da ide dalje i nažalost danas preko tih mostova niko nikome ne ide, i ti mostovi su pusti i prazni iz ovoga razloga o kojem je Šale govorio, a to je zato što nam je najvažnije koliko ćemo staviti u džep, a ne kako će nam biti sutra i koliko ćemo uraditi za zajedničku stvar. Zato sam zamolio Nedima Krajišnika koji je u nevladinoj organizaciji mladih u Goraždu, koji je prošpartao cijelu Bosnu i Hercegovinu i ima vrlo precizno iskustvo i vezano za ovo koliko smo morali da se bavimo projektima a koliko malo vremena imali da se bavimo onim što nam je osnovna misao i ljudska obaveza. Pa ako dozvolite samo, Nedime izvoli.

Nedim Krajišnik
Hvala vam puno. Ja sam Nedim Krajišnik, dolazim iz Goražda a trenutno sada sam na studiju u Sarajevu, mada sam uvijek na relaciji prema svom Goraždu. A imam toliko toga što želim reći danas ovdje i veoma mi je drago što me čika Slavko juče uspio naći i nije me uopšte nagovarao i rado sam i došao. Ima puno misli i puno pitanja koje bih želio svima vama postaviti ali nadam se da neću puno lutati.

Prvi moj seminar o pomirenju je bio sa gospođom Vesnom u Sarajevu i tada je sve počelo, tad je taj proradio aktivizam u meni, pa sam putovao na razne seminare raznih međunarodnih organizacija koje su to pravile za nas mlade ljude. Ima jedna super rečenica koju čika Slavko meni ponavlja kad god razgovaramo o ovoj temi, izgradnja razumijevanja i povjerenja. Kaže, ne znam s kim se ti imaš miriti, ti nisi ništa skrivio i to je u pravu. Ja radim sa 160.000 srednješkolaca u Bosni i Hercegovini i tih 160.000 srednješkolaca, ja sam svojim očima vidio, sa njima i dan i noć provodio i nikada u zadnjih mojih 5 godina koliko sam tu u razgovoru u životu sa mojim mladim ljudima nije mi se desilo neka etička, nacionalna previranja. U stvari šta želim reći, polako ćemo, ja sam rođen 1990. godine, do 1994. ništa ne pamtim, 1995-ta mi je kroz fleš, onako trenutke i ´96-te sam odgajan da mi je onako, nemoj stavljati ruku na šporet opržit ćeš se, a od 1996-te me društvo odgajalo, roditelje ću sada ostaviti po strani, vrati ću se njima, da ja treba da mrzim to i to, da trebam imati odbojnost prema tome i tome, da ne treba da idem tamo jer je tu tako i tako. Jednostavno su me učili isto kao i za taj šporet moji roditelji. Sreća pa sam imao roditelje pa su mi pokazali onaj pravi put, da kao što gospodin reče, da je vjera i povjerenje u ljude jedini ispravan način da možeš živjeti u suživotu. A malo me nervira, možda ja griješim, da međunarodna zajednica cijelo vrijeme ovdje nama provode multikulturalno društvo a treba nazivati stvari pravim imenom, a to je različitost. A ja sam više za ono interkulturalno, gdje ja trebam živjeti sa ljudima u toj različitosti koju ste vi maloprije pomenuli, to me se jako dojmilo.
Ono što želim reći da mladi nemaju, nemaju osnova da budu odgajani da mrze druge. Mladi ne mrze druge. Ekstremi postoje kao i u svakom mjestu i u svakoj pori društva, ali ono što vam mogu reći iz svoje perspektive jeste da mladi ljudi uopšte sad u ovom omladinskom i modernom žargonu ne puše te fore koje oni pokušavaju prodati nama. A gospodin se vezao sa religijom, ovaj, krasno, krasno izlaganje koje me se jako dojmilo, hvala vam puno. Ti koji prkose, ti koji siju mržnju, to koji prave te minarete i kule iz čistog inata, ti siju mržnju meni i mojim ladim ljudima. Ti koji vode politiku koja opet ima tu nacionalnu retoriku, ti koji mene uče dvije različite geografije, ja ne znam je li ista geografska širina i u Republici Srpskoj i u Federaciji. Takvi mene uče da ja trebam biti odgovoran i imati odgovarajuću distancu. Ne osjećam se odgovornim, ja ne mogu da pronađem prave odgovore, žao mi je što nekada sretnem mladog čovjeka koji neosnovano i ne znajući zašto mene mrzi i neće meni da priđe zato što sam ja Nedim a ničim izazvan on ne može unaprijed biti moj prijatelj zato što dolazi odatle i odatle i porijeklo mu je takvo i takvo. Ja mislim da sam rekao što sam trebao reći i žao mi je što ni kriv ni dužan sam diskriminisan po hiljadu i jednom osnovu počevši od obrazovanja pa nadalje. Jesam li ja kriv što sam rođen kao dijete u Goraždu koje je eto Bošnjak, jesam li ja kriv što sam u Goraždu i što Goražde nema ista ekonomska sredstva kao u Sarajevu pa je moje obrazovanje za deset stepenica niže. Uglavnom sve su to stvari za koje ja nisam kriv i koje ja pokušavam drugim mladim ljudima prenijeti. Moje shvatanje je možda pogrešno. Za mene je identitet nešto totalno drugo. Identitet za mene nije samo jesam li muško li žensko, identitet nije samo jesam li Bošnjak, Srbin ili Hrvat, identitet je jesam li pušać, da li volim leći u 11, je li volim pročitati dobru knjigu, da li volim pogledati dobar film, uglavnom sve su to osobine koje mene vežu za drugu osobu i ja ću se zbog toga družiti sa njim a ne zbog toga što je Hrvat, Srbin ili što je Musliman, katolik i tako dalje i tako slično. Tražim, svi mladi na cijeloj teritoriji Bosne i Hercegovine imaju iste probleme a nikom od nas ne valja obrazovanje, svi smo uskraćeni, svi smo osakaćeni, svi smo diskriminisani. Ne želim da se više vežem za nešto što je bilo. Imam svoju viziju koju želim da živim i koju želim da prenesem drugim mladim ljudima a to je, vezaću se za one osobine koje imamo slične, dijeliću ljude na dobre i loše i to je to. Hvala čika Slavko što ste me pozvali, hvala što ste me saslušali. Hvala vam lijepo.

Vehid Šehić
Hvala tebi što si nešto rekao. Nisam htio odmah da reagujem. Nas ipak privlače sličnosti a ne razlike.

Mile Babić
Ja predajem mladima i hoću nešto da kažem. Ja sam kao mlad uvijek bio buntovan. Bio sam kažnjavan u crkvi više puta. Mladi ljudi, morate biti na oprezu da vas naše zlo ne zarazi. Uzmi ono što je dobro, što ne valja odbaci. Nemojte niko da vas smeta, ni čača ni mati. To je taj sada novi način, u Evropi je sada individualno, slobodno, pojedinačno. Oni su otišli u krajnost individualizma, oni hoće sada u komunizam ponovo, a kod nas tek nastaje čovjek, pojedinac, slobodni. Da čovjek smije u svojoj kući, ja mislim čača tako, ti misliš tako i to je normalno da mislimo različito. A kod nas su naučili, dođe akademik i za svoju ženu kaže, ko ima pravo, ja ili ona, ko je glavni, hoće da bude glavni. Mi smo naučili da ima jedan koji misli za sve nas i to je taj bio put, to je luda kuća čovjeće, to je fašizam. E vidiš šta je kod nas još fašizam. Sloboda savjesti je temeljna sloboda. Kod nas je ne čuješ. Gdje se o tome ne govori tu vlada fašizam. Sloboda savjesti je temeljna sloboda. Iz slobode savjesti nastaje svjetonazor. Kod nas se o tome ne govori. Samo da vam spomenem, Hitler je govorio, kaže savjest je židovska izmišljotina, kakva savjest, e tako počinje fašizam. A njegov onaj Gőreing budalasti je rekao, moja savjest je Hitler. Eto mi smo imali takav tip, u blagoj formi. I danas imamo budale, on misli kao njegov lider, a slijepci slijepe vode u jamu, kako piše u Novom zavjetu. Šta ćeš to voditi, nema vođa. I vidite šta je još kod nas. Ni po Bibliji ni po demokraciji ne smije nitko ni nad kim vladati. Zakoni vladaju. Kakav čovjek nad čovjekom. A pogledaj i jedni i drugi. Religija je politika, znači religija mora služiti živim ljudima a ovo što oni rade.... Ja to sve otvoreno govorim u Sarajevu. A religija, šta je religija? Ti si tu da budeš sluga božiji, a ti vladaš, da ne kažem...Kaže meni moj prijatelj profesor, za Reisa, kaže, majke ti hoće li ko vaš Papa? Pa reko, šta ćeš, hoće da budu isti, hoće da bude ko Papa, da bude vjećno, da ima rezidenciju vječno, sve krenulo. E to je to. Ali u čemu je nada, precizna, znanstvena, ja se bavim psihologijom, od Frojda, godinama, meni nije važno šta ljudi govore nego iz njihovog ponašanja ja čitam njihov stav. Pogledajte strane ambasade i koliko mladih ljudi hoće vani, od mene traže intervenciju, skoro 80%. To ti je dokaz da mladi ljudi traže bolji život na drugoj srani nego ovdje. To je najbolji praktični dokaz.

Slavko Klisura
Ima jedna kratka priča koja ima veze sa ovom našom pričom o isključivosti i o tome kako ko i na koji način gleda. Kaže muž i žena su svako jutro pili kafu pored prozora i kaže jedno jutro žena mužu, vidi one tamo komšinice kako joj je prljav veš, ona pojima nema, niti joj je dobar deterđent niti zna oprati veš. I tako jedno jutro, drugo, treće.. trideseto. Trideseto jutro kaže ona, o konačno je oprala veš kako treba ili je našla pravi deterđent. Kaže muž, nije ni jedno ni drugo nego sam ja oprao naše prozore. Dakle očisti svoje oči i svoju dušu, a prvi je uslov da gradimo povjerenje jedni između drugih jer sve drugo je isključivost. Meni jako puno zamjeraju u Goraždu što ja nisam vjernik. Kažu, ti nisi dobar Srbin. Ja njima kažem, draga moja rodbino, rođaci, tetci, tetke, jesam li ja šta loše uradio, da li ja vjerujem u ljude, pa kaže vjeruješ. Onda vjerujem. I dopustite mi da sam podjednako dobar vjernik kao i vi.

Mile Babić
Ali ima nešto znate. Imamo mi Novi vijek kad se proučava. Ima nešto, dogode se neke promjene u povijesti čovječanstva kojih mi nismo svjesni a koje su unišle u nas. Znači ono što mi kažemo istočni grijeh u religiji tamo, neke su se promjene dogodile a mi nismo svjesni. Evo vidite Novi vijek uzmite Evropu, svi se ponašamo isto. Početkom Novog vijeka dogodila se jedan promjena. Čovjek je umislio sebi da u njemu nema zla i kad smo najviše počinili zla, došao Hitler i Staljin, kad su ti ljudi govorili da u čovjeku nema zla, oni su najviše zla učinili. Znači to je velika zabluda i prisutna je svuda. Pogledajte mlađe dečke, ove moje, nikad nisu krivi ni za šta, nikad, nikad ništa nisu krivi. Ta se promjena prenosi u Evropi čitavoj tako. Niko nikad nije kriv. Svi su krivi ali izvan njega, ili sistem ili historija ili naslijeđe, ili druga religija, kad su vjerovali u đavla, đavao, sad nema đavla, sad su drugi ljudi i to je ta promjena temeljna koja je unišla u čovječanstvo u Novom vijeku i do dan današnjeg je tu. Ljeti ja predajem u Njemačkoj i danas ja moram braniti muslimane, sad to oni po medijima, islam je kriv u Iraku. Ma kakvi bolan islam kriv u Iraku. Pa vidite šta vi radite. Gdje god ima novca, nafte, plina ti ćeš izmisliti lijepu priču o slobodi i onda poklopi. Vidiš šta rade. Stalno se bez moralne odgovornosti... Imao sam jednu diskusiju tamo i italijanski general kaže bio je u Afganistanu. I sad diskusija se raspalila, ja kakav jesam, javi se i on, ja sam bio u Afganistanu kaže, vodio sam tamo vojsku, kaže, Talibani kad su bili pala proizvodnja droge, tamo to oni sade, na 5%. Kad smo mi došli, amerikanci, porasla na 90%. To je strašan nemoral, on je prav zdrav.

Nedim Krajišnik
Pošto je bila tema uloga i nevladinih organizacija, mislim da se pod hitno mora spriječiti ta nova tendencija koja ima da svako dobija novac od tih organizacija i da taj novac odlazi uzalud. Ne mogu doći ja na seminar suočavanja sa prošlošću, a ima nas 35, a od toga ima jedan Bošnjak. A 34 Srbina. Govorim o totalno pogrešnim metodama koje ti ljudi sprovode, to je samo pro forme. Ti uništavaš svaki novi život koji dođe na taj seminar. Siješ totalno nešto nedefinisano. Isto tako, ima izuzetaka, ljudi koji stvarno dobro rade i pedagoški i psihološki, ali mislim da se pod hitno treba iskontrolisati to divljaštvo među nevladinim organizacijama što rade, i kompetencije koje oni misle da posjeduju.

Vehid Šehić
Evo metodologije gdje se griješi. Zašto se mladi trebaju suočavati sa nečim gdje nisu krivi. To je logično pitanje. Ono što je naš zadatak, da iznađemo protuvirus za mlade ljude koji će spriječiti da ih neko zaraze sa nečim za što nisu odgovorni. I poseban pristup mladim ljudima, ali taj virus zla nažalost ide kroz obrazovni sistem, od prvog razreda. Znači mora se mnogo toga uraditi. Ali mlade, ne dozvoliti da budu ovisnici o nečemu za što nemaju nikakvu odgovornost a mi stariji, mi se moramo suočavati sa nečim što smo radili, mi se moramo pokušati bolje razumjeti i onda kroz to graditi povjerenje. Bio je jedan velik problem koji i sad traje. Kaže sve se radi radi žrtava. I slažem se. I sve što treba, kad je u pitanju suočavanje sa tim periodom, treba raditi radi žrtava. Ali istovremeno oni rade sa mladim koji nemaju veze s tim, sa ženskim grupama koje nemaju veze s tim, i mi u takvoj situaciji ne možemo afirmisati razumijevanje činjenica i zloupotrijebimo te žrtve. Najmanje se vodi računa o žrtvama. I to su neki naši problemi. A ja sam uvijek za miks. Ja sam protiv podjela, muško, žensko, staro, mlado, obrazovan, neobrazovan, mislim na školsko obrazovanje koje je apsolutno sve ali nije obrazovanje, nego da pokušamo zajednički riješiti probleme. Niti će ih riješiti samo stari niti će ih riješiti mladi ali ono što je problem, i ja jesam kosmopolit, ali gledajte šta se radi koji je egzibicionizam Zapada kad su u pitanju nevladine organizacije. Ja sam skoro prisustvovao, isto se radi nešto oko tranzicione pravde, sudovi itd. I tu su i sudije Suda BiH, entitetski, i javlja se sudinica, kaže, ja sam predsjednica Udruženja sudinica Bosne i Hercegovine. Gledam šta je sad to. Žena sudija. Što to, sudija je sudija, pa ako treba da bude ravnoteža, sad treba napraviti udruženje muških sudija Bosne i Herceovine, jer oni ne znaju šta će na Zapadu i onda izmisle tako nešto. Umjesto da rade na integraciji ti i dalje sjeckaš ovo i onako podijeljeno društvo. A zašto, zato što ti izoluješ neke kategorije, koje tako izolovane odlučuju o nečemu. I tu gubimo dijalog, kulturu dijaloga, jer ne znamo mi više razgovarati jedni sa drugim. I zato sam ja za zajednički život, ne suživot, ja ne znam šta je suživot. Postoji porodica gdje je zajednički život muškarca i žene koji se vole. Mi smo prihvatili nešto što nam Zapad govori. Moram vam reći, sad kad smo pisali zajedničku izjavu za četiri predsjednika.....

Lutvo Šukalo
Ja sam po prirodi čovjek optimista i nikad i nisam bio pesimista. To me nosi. I dolaskom ovdje u Foču smatrao sam da ima normalnih i razumnih ljudi koji će u neko dogledno vrijeme promijeniti sanje. I meni nije važno šta sada političari misle, meni je važno šta misle obični građani i u Foči sada imate većinu koja razmišlja u pravcu u kojem vi danas govorite. Trebaju doći u mogućnost da oni to iskažu, da pokažu i da se pitaju oko svega toga. Međutim sad bih nešto rekao o religiji, uloga religije. Danas imamo stanje u Bosni i Hercegovini kakvo imamo, pa više ne znamo ko se u politici pita, da li se pita vjera, da li se pita politika, da li se pitaju zajedno i ko se kome više priklanja, da li politika vjeri ili vjera politici. I kako sam ja vidio malo se priklanjaju jedni drugima kad im trebaju i zloupotrebljavaju politiku, ovaj vjeru u političke svrhe. Ja imam, evo kad je u pitanju Cerić, došao je Dodik ovdje, sjećate se jedne godine, Zdravko je tužio Dodik zbog te priče ovdje na trgu; negdje su oni bili tamo u kafani, Špirić, ovaj, ja sam bio, slušao sam šta je čovjek mlatio, za Dodika govorim koji je moj premijer Vlade, a smučio mi se kao čovjek koji je premijer moj, koga ja treba da uvažavam i poštujem, šta je tamo sve mlatio i o Ceriću i tako, dalje, da bi Cerić bio prekjuče, oni se tamo ljube i grle u Banja Luci. Ja neću da govorim jel treba ili ne treba. I to tako. Zašto recimo ja govorim o bošnjačkim političarima. Narod je isfrustriran došao u poziciju da se ne zna siromah ni gdje se nalazi. Ja Bosnu i Hercegovinu doživljavam ovako. Kao zemlju koja nema jedinstveni krov a i ono malo što ima, prokišnjava i svakome nije dobro. Kao jedan brod koji se nalazi na pučini i samo se vrti u krug. Znači nema kapetana koji će reći hajmo izaći odavde. Znači ufatila ga oluja. Ja je doživljavam kao svoju zemlju, ja govorim stariji sam čovjek, ja znam da je mladi tako doživljavaju, ne vide perspektivu itd. Oni to tako doživljavaju jer smo mi u datom vremenu i prostoru napravili ono što smo napravili pa kad smo napravili dali im i rekli evo ovo vam je država. Kaže onaj, ako ti je ovo država, ja ne znam šta je država. I ja individualno kao čovjek gledam sa apsolutno jedne drugačije strane nego što se mi u većini slučajeva danas gledamo. Mi se ne poštujemo kao ljudi, kao ljudska vrsta, razumna ljudska vrsta, to je problem. Ja uvažavam čovjeka. Idem ovako, Slavko dobar čovjek. A onda kasnije u razgovoru, možda ima neke loše osobine. To je moj pristup čovjeku i ni jednoga čovjeka ne mrzim. Meni imena i prezimena ništa ne znače, kako se ti zoveš, Jovan ili Simo, ali je važno da se ja sa tobom razumijem. Ti imaš svoje običaje, vjeru, kulturu, ja to uvažavam, ja imam ono što imam. Ali ima jedan primjer, nedavno sam bio na političkom sastanku, gdje su nama rekli, kao ima li problema između predsjednika Skupštine i Islamske zajednice u Foči? Usta hodža i kaže, ima. Koji je problem? Kaže, ne ide predsjednik Skupštine u džamiju. Molim vas, je li to jedini problem? Kaže, jeste. Ja ću vam reći, možda ne idemo u istu džamiju. Eto. Ja sam puno toga uradio oko džamije, možda nisam u džamiji. Pogledajte dokle sežu te.. i ja sad hoću da kažem kad je u pitanju izgradnja vjerskih objekata. Ja vjerski objekat doživljavam da u taj vjerski objekat id pravi vjernici. Ja tamo ne idem iz političkih razloga, da me neko iz tih razloga tamo vidi. Predsjednik Skupštine, pa ću ja sad tamo stati u prvi saf a onaj koji je osijedio u džamiji, pa kaže gledaj Boga ti on juče došo, ne znam da li zna i klanjati, a eno ga tamo da se malo islika. Ja nisam taj čovjek. Ali smo mi sada došli u poziciju, bar u povratničkoj populaciji u Republici Srpskoj, govorim o vjerskim institucijama koje ja cijenim apsolutno, tako da mi počnemo praviti džamije, vjerske objekte jedni drugima u inat i što veće... Imamo jedan drastičan slučaj da je u Ustikolini napravljena džamija sa najvećom minarom, oni su rekli najvećom, oni su to pravili, pravili, pravili, pa je valjda prijetilo da se preturi pa su rekli nećemo više, da su mogli još gore oni bi napravili još gore. Joj, oni se svi dive, kolika je munara, napravili na temeljima najstarije džamije u Bosni i Hercegovini, koja je imala minaru 20 metara, ne znam je li toliko. I oni su svi sretni, zadovoljni, uništili jedan kulturni spomenik i završena priča. A zašto su to napravili? Zato da nekom pokažu, mi smo snaga, mi smo autoritet, mi smo.... Mi smo ovdje u Foči napravili 7-8 džamija, ne u gradu, u okolnim selima. Stoje prazne. Jesmo li to mi pravili kao istorijske spomenike tamo u koje niko neće ići ili smo ih pravili da tamo ljudi idu u džamiju. Po meni su to ljudi pravili kada su bile potrebne i sigurno u istoriji ih nisu pravili u ove namjene. Ja znam da je u Foči bilo deset džamija i da su dvije radile u punom kapacitetu a ostale su bili magacini, pred rat. Ali to su bile džamije napravljene u jednom vremenu i prostoru i nije ih pravila ta generacija. Smatram da politika se priklanja džamiji, recimo u Federaciji, zato što su ostale te vjerske institucije koje jedino mogu okupiti narod jer ih političari ne mogu da okupe i da im u džamijama mogu reći ko će biti načelnik Općine. I tako imamo situaciju da su nam hodže načelnici Općina, a ljudi iz politike nisu, ili su nam vako neki doktori koji bi trebali liječiti ljude, kaže ja sam ti neki načelnik. Izgubili totalno jedan kompas o vrijednostima i mogućnost da sposobni ljudi dođu na određene funkcije. Sve dok je to tako biće nam stanje ovako kako jeste kad je u pitanju vjera, odnos vjere i politike itd. Ja sam apsolutno za to da se vjera odvoji od politike. Politika ima svoje, vjera neka ima svoje, gradite, uvažavajte se, niko nikome ne smeta na tom putu.
Kad su u pitanju mediji, mene je strah koliko je to sad sve, mene strah uhvati kad gledam dnevnik BHT1. Prvo na dnevniku je ili neko se objesio, ubio, to je prva udarna vijest, pa onda, koga su uhapsili, pa koga su presudili, pa šta je reko Dodik u Banja Luci a šta mu je Silajdžić odgovorio u Sarajevu. Koncept dnevnika. U Republici Srpskoj, šta je Dodik reko, je li otišo u WC ili nije otišo u WC, sve piše tamo na dnevniku, pa s kim je popio kahvu, šta je reko u Laktašima i kad se napio ili kad je bio trijezan i ovo šta mu je ovi iz Sarajeva odgovorili, pa namlate ove iz Sarajeva. Sav dnevnik. Je li neko otvorio fabriku, je li neko nešto fino napravio u Bosni i Hercegovini, to apsolutno nikoga ne zanima. Jer ne bi se to gledalo. Mediji su apsolutno pod uticajem vlasti. Apsolutno nisu nezavisni. To ko mi kaže, neka... sad imamo uzmite Oslobođenje, to važi u Federaciji da su to SDP-ove novine. Čitamo, ja tako govorim i SDP-ovci čitaju Oslobođenje. Ovi ostali čitaju Dnevni avaz. Sad ga ne čitaju jer je Tihić rekao, nemojte to da čitate, da date izjavu za Dnevni avaz jer je Dnenvi avaz pisao da je Tihić takav, takav itd. Pa onda dođe novinar ovdje, pa kaže mom nekom članu iz moje političke opcije, kaže, ne smijem ja dati tebi izjavu zato što mi je šef naredio da ne dajemo izjavu za Dnevni avaz i tako dalje. Ja to ne poštujem. Mislim da je sloboda medija da svakome, ako je dobronamjerno, da mu kažem istinu. Evo dokle smo došli. Radončić ima svoj medij i to je njegov medij politički. Može li se ovo promijeniti. Može, samo onda kada Bosna i Hercegovina postane ekonomski toliko jaka pa da mene kao čovjeka ne bude zanimalo ko mi je predsjednik države, predsjednik mjesne zajednice i ko mi je načelnik opštine, danas me sve zanima jer teško živim i drugo zašto me zanima? Zato što je politika postala izvor zapošljavanja i te kakvih takvih primanja i ljudi nemaju drugih mogućnosti. Vlast neće da pokrene ekonomski program iz razloga, ako to napravi, ako Bosna i Hercegovina postane ekonomski jaka, oni se neće ništa pitati. Neće se pitati hoće li mu neko tetkića ili dajdžića zaposliti ili ima li štele ili nema li štele i ići će to na sasvim drugačiji način. Ja ovdje govorim kao građanin, nemojte me ovo shvatiti kao političar, kao obični građanin, sa političke pozicije meni je politička stranka bila samo kao baza da bih došao tamo gdje sam došao a sasvim drugačije razmišljam o ovome i mislim da Bosna i Hercegovina ima budućnost. Nismo mi velika zemlja, 3,5 miliona stanovnika, svi se znamo između sebe ovdje i promijenit će se ovo stanje sigurno. Hvala vam, neću više govoriti.

Branka Matović, Udruženje majki sa četvero i više djece
Koristim priliku da vas sve pozdravim. Hvala na pozivu Vesni, ja sam predsednica Udruženja sa četvero i više djece, Kalinovik, Čajniće, Foča i Goražde. Sarađujem najviše sa tom populacijom gde najviše ima dece. Naši projekti se odnose na dodelu knjiga, znači to nam je prvenstveno, znači obezbeđenje knjiga za decu osnovnog obrazovanja trećeg do devetog razreda, gde imamo decu i bošnjačke nacionalnosti a dodelu hrane, ogreva i tako drugih stvari koje su potrebne porodicama. Pravo da vam kažem jako je teško raditi o tim finansijama govorim, mi moramo iznalaziti novac kako bi pomagali a za nas volontere, zna se da su ljudi dobre volje, da u svako doba pomognu takvoj populaciji porodica. Eto toliko sam ja samo htela da vam vremena uzmem.

Vehid Šehić
Dokaz je da aktuelne vlasti vode računa samo o ... drugo ih apsolutno ne interesuje, i to je dokaz o izgradnji džamija, vjerskih objekata, to se kaže, biću malo vulgaran, možda nije, moram reći našem maternjim, zapišavanje teritorija, jer to nema veze sa ljudskim potrebama i ono što njima odgovara da je što veća nezaposlenost. To njima apsolutno odgovara, jer ćete nezaposlene ljude najlakše s njima manipulisati, i mi moramo to jasno reći. Koliko je bitna teritorija. Čovjek koji je bio u Ustikolini, koji mi je pričao kako je Ustikolina pripala Federaciji. Silajdžić je rekao Miloševiću, Milošević je bio pod gasom, de mi molim te daj tu Ustikolinu, pa kaže šta ti je ta Ustikolina, mjesto između Foče i Goražda. Pa što će ti Ustikolina, pa ima tamo jedna stara džamija, to je značajno za Bošnjake. Milošević kaže, ti isti ko oni moji Srbi, i oni sve nešto imaju, i eto ti. Tako je. Hoću da kažem kako se trgovalo s teritorijama, niko nije vodio računa o ljudima. Kad odete u Nevesinje i Gacko. Nije problem u Gacku povratak. Ljudi masovno napuštaju Gacko jer nemaju od čega da žive. A zašto su oni uspjeli u tome? Zato što su nam izbrisali ljudski identitet, zato što nismo građani, ljudska bića, nego smo Bošnjaci, Srbi, Hrvati pa po tom osnovu možete ostvarivati svoja prava, pa onda još u stranku koja je uzela sebi ekskluzivno pravo da predstavlja jednog drugog ili trećeg onda možete nešto ušićariti u životu. Ova država, ja bih volio da bude bogata.

Izet Kundo
Mislimo sam da postavim pitanje drugu Milu, kad su se osnivale stranke, mislim nacionalne stranke, SDA, SDS, HDZ..... Po mom mišljenju dolaskom tih stranaka na vlast, njihov cilj i zadatak jeste bio da ljude, kako da kažem, etnički naprave cjeline neke, da bi ljudima mogli lakše manipulisati, komandovati, vladati. Šta to znači? Ja ako ne dođem u džamiju, nemam pravo na paket, ako ne dođem u crkvu nemam pravo na drugi paket itd. Znači to je bio koncept da se vlada? Je li to?

Mile Babić
Jeste. Da potvrdim. Knjiga njemačkog pisca Karla Jaspersa, „Pitanje krivice“, u njoj piše: „Mi smo najprije ljudi pa onda Nijemci“. To je pravi pristup. Ako ja kažem, mi smo najprije Hrvati pa onda ljudi, gotovo je, to je fašizam, ili najprije Srbi pa onda ljudi, fašizam. Najprije smo ljudi, pa onda pripadaš tom i tom. To je to. I ne možeš ti stvoriti slogu ako ćeš biti Hrvat absoluto, kako ćeš stvoriti slogu? Jer moram biti čovjek, ljudina.

Izet Kundo
Prije nego što je počeo ovaj prokleti rat, linija koja je bila povučena je bila tamo preko Kamena, ono što pripada Srbima, ono što pripada Muslimanima, znači nije počeo rat a oni su se između sebe dogovarali kud će koja linija biti. Šta su uradili? Podijelili narodu oružje. Uništili im fabrike, radna mjesta i danas se nalaze na vlasti. Čestitam narodu koji ih opet bira.

Mile Babić
U cijelom svijetu je.. da nas malo i pofalim. Mi smo kao mala djeca u odnosu na ostale. Evo navest ću jedan primjer. Francuzi i Njemci, bio sam na konferenciji tamo prije tri godine, Verdun (Verden), Prvi Svjetski rat, oni su se tukli, to je nazapamćeno u povijesti, na granici tu, da liniju maknu tamo amo poginulo ih je skoro milion. U to vrijeme. Sad je to grad mira. I sad ima taj grad pod zemljom, utvrđenja. Ubijalo se, to je bila klaonica, mi smo mila majka prema njima. Znači svuda je bilo tog zla, samo ljudi dolaze pameti i sad osnivaju grad mira. I sad tamo crkva, do Francuske revolucije, koja je bila potrebna. Zašto? Crkva je do Francuske revolucije imala 80% bogatstva francuskog. I onda su je slistili. I neka su. Sad taj biskup, sad koji je biskup, siromašan, šta kaže, po svim anketama crkva je najvjerodostijnija sad u Francuskoj, najvjerodostijnija, jer je siromašna, i kaže sad se opet mi dvoumimo bi li tražili moć ili da ostanemo siromašni. E to je naše. I vidite od Francuske revolucije je odvojena vjera i politika i to ja sad u svojoj knjizi branim kao veliko dostignuće čovjekove slobode. A vidi ovih naših. Samo idu skupa.

Vehid Šehić
Hoćeš ti da kažeš da mi ovdje pod hitno moramo francusku revoluciju da provedemo, da osiromašimo ove bogate vjerske zajednice. Izgleda da ćemo im morati sve vratiti. To su oni opet uzeli od običnih ljudi jer drugačije nisu mogli doći do bogatstva.
Pa evo meni je drago, nas nije bilo mnogo, ali nekad je bolje kad nas je manje, brže se izgradi taj odnos za dijalog, otvorimo duše, srce pa je daleko bolji efekat nego kad počnemo manipulisati s ovim što bi željeli da kažemo bojeći se... Ovdje je danas bila diskusija, ono što je meni bitno, bez straha reći sve šta apsolutno mislimo.
Foča je sigurno mjesto gdje treba dolaziti, Foča je mjesto, kada se budemo bavili mnogim stvarima, dogovora i stranaka i mitinga i poruka sa velikih mitinga, Foča je interesantna meni kao čovjeku koji se nikad nisam bavio politikom prije rata, jer nešto ako bi analizirali događanja o Fočatransu mogli bi to prebaciti i u one godine koje dolaze i o tome treba razgovarati da bi to smjestili na mjesto na kojem treba da stoji i kako bi polako nas oslobađali od te bolesti koja se zove, neću govoriti mržnja, neću govoriti ni osveta, ali predrasuda prema drugome i drugačijem i ono što bih želio, da, velike su tragedije bile između Francuza i Nijemaca, ali za mene nema veće tragedije kada se desi između braće Slavena. Tamo si imao ipak Germane i Romane, mene boli zašto smo mi kao nesporna braća, a to se može dokazati, digli jedni na druge ruke, to je naš problem i mi o tome trebamo voditi računa. Na tim osnovama ćemo opet izgraditi nešto što se zove zajednički život. Neki čovjek je to govorio bratstvo i jedinstvo ali o tome se ne smije danas pričati, ne smijemo govoriti da imamo radnike jer moramo govoriti da imamo namještenike, uposlenike, sve je to svjesno rađeno da bi se moglo lakše, i ovo što je Šukalo i što ste vi govorili da bi se lakše manipulisalo. S lažima se može manipulisati, sa istinom nikad i to je moja poruka političarima. Doći će kad tad na vidjelo. Hvala vam velika.