U okviru projekta čiji je osnovni cilj inicijativa za promjenu i dogradnju Ustava BiH, sa akcentom na promjeni općih odredaba Ustava koje je potrebno usaglasiti sa ratifikovanim međunarodnim ugovorima, održana je prva javna tribina u Bihaću.
Uvodničari na tribini su bili:
Vehid Šehić, predsjednik FGT-a, prof. Slavo Kukić, sociolog i politički analitičar i gosp. Šahbaz Džihanović, direktor Centra za edukaciju sudija u FbiH.
Tribini se odazvalo 20-tak učesnika od kojih je većina bila iz Općinskog vijeća Bihać, kao i nekoliko uglednih građana i političara iz Bihaća.
Učesnici tribine su se složili sa neophodnošću ustavnih promjena, bez obzira na svoju različitu političku pripadnost.

Transkript tribine u prilogu.

Vehid Šehić
Ja ću vam se zahvaliti u ime Foruma građana Tuzle koji sa današnjim danom započinje svoje aktivnosti s ciljem da konačno Bosna i Hercegovina započne sa dogradnjom i izgradnjom demokratskog ustava naše države koji će omogućiti u prvom redu ravnopravnost svim građanima Bosne i Hercegovine na čitavoj njenoj teritoriji, ustav koji će neutralisati strah kod građana Bosne i Hercegovine, a tu mislim na strah onih manje brojnijih, ustav koji bi trebao da doprinese ustavnom patriotizmu građana Bosne i Hercegovine prema ovoj državi, jer mi smo svjedoci kakav mi danas patriotizam imamo i možemo ga svakodnevno gledati, patriotizam koji nažalost nastavlja sa razgradnjom bosanskohercegovačkog društva, ustav koji će morati doživjeti svoju dogradnju iz više razloga. Naime, Bosna i Hercegovina je članica Vijeća Evrope, Bosna i Hercegovina je 16. juna potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Mnogo se o tome govori, međutim, građani Bosne i Hercegovine u svojim životima ne osjećaju blagodeti članstva Bosne i Hercegovine u Vijeću Evrope, jer nažalost zbog neodgovornosti političkih elita koje umjesto da upravljaju interesima građana vladaju ovom državom, još nisu ispunili postprijemne obaveze iz članstva Vijeća Evrope, a to je donošenje Zakona o javnom servisu, donošenje Zakona o visokom obrazovanju, mijenjanju Izbornog zakona Bosne i Hercegovine koji je diskriminatorski u odnosu na građane ovisno gdje žive i ovisno kojoj naciji pripadaju. Znači, nismo završili ni prvu godinu fakulteta, ali su nam dali mogućnost da upišemo i četvrtu godinu ovim Sporazumom. Mnogi političari u Bosni i Hercegovini će potpisati sve što im se ponudi, međutim, problem je da li u Bosni i Hercegovini postoji politička volja da ono što se potpiše, što se preuzme kao obaveza, bude izvršeno. Svjedoci smo da to nažalost nije slučaj iz samo jednog razloga, što u Bosni i Hercegovini je lični interes još uvijek iznad opštih interesa. Mi smo svjedoci zašto mnoge stvari u ovoj državi ne funkcionišu.
Ovaj Ustav moraće doživiti svoju dogradnju, jer mi smo svjedoci da u Bosni i Hercegovini postoji Sud Bosne i Hercegovine, postoji Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, ali u našem Ustavu, sem Ustavnog suda kao jedine pravosudne institucije, nijedna druga sudska institucija ne postoji. U našem Ustavu postoje dvije entitetske vojske, a mi znamo da dvije entitetske vojske više ne postoje, nego da postoje Oružane snage Bosne i Hercegovine. Ovo govorim iz jednog prostog razloga zato što i te činjenice ukazuju da postojeći Ustav mora biti dograđen.
Nakon što je Bosna i Hercegovina ratifikovala Protokol 12 Evropske konvencije o ljudskim pravima i temeljnim slobodama, gdje se obavezala da će ukinuti sve vidove diskriminacije, sigurno da ovu državu čeka prvo posao da svoj najviši pravni akt, a to je ustav, uskladi sa ovim Protokolom koji je obavezujući i da ne samo u ustavu, nego i u svim drugim zakonima ukloni sve one odredbe koje su diskriminatorske.
Mi želimo da napravimo jedan balans između individualnog i kolektivnog, da afirmišemo građanina kao nosioca suvereniteta u državi. Nažalost danas su tri naroda nosioci suvereniteta tako da mi ne možemo govoriti da naš Ustav obezbjeđuje zaštitu individualnih ljudskih i građanskih prava. S druge strane, Ustav Bosne i Hercegovine je takav da još nije prošao onu normalnu proceduru kod usvajanja ovog ustavnog teksta koji je dio Dejtonskog mirovnog sporazuma, zato što još uvijek u ovoj državi postoje snage koje ne vide Bosnu i Hercegovinu kao jednu normalnu, demokratsku i sekularnu državu.
U ovom Ustavu sigurno bi trebalo na drugačiji način riješiti i pitanje vjerskih zajednica u Bosni i Hercegovini koje moraju imati svoju slobodu, ali svaka sloboda ima i svoje granice, jer nažalost, sloboda ili ljudska prava na koja se oni pozivaju često ugrožavaju prava drugih. Ja vas molim da posebno pogledate prvu stranu ove brošure koja je odštampana u kojoj se nalaze najznačajniji pravni akti, od Ustava BiH, Ustava entiteta, Statuta Brčko Distrikta, međunarodnih ugovora koje je Bosna i Hercegovina potpisala. Mi smo jasno rekli na koji način se Ustav Bosne i Hercegovine može mijenjati. On se neće moći mijenjati na način kako to neki drugi misle, nametanjem određenih rješenja, nego upravo Ustav Bosne i Hercegovine se mora mijenjati kompromisom i dijalogom, ne samo političara u Bosni i Hercegovini nego i građana na način kako je to regulisano i Dejtonskim mirovnim sporazumom. Svi smo mi svjesni činjenice da nama niko više neće napisati ustav, nego ćemo mi to moći sami raditi.
Mi afirmišemo kompromis i dijalog, mi afirmišemo sva ona ustavna rješenja koja su prihvatljiva za sve građane Bosne i Hercegovine. Mi želimo da se ne gubi mnogo vremena jer mi vremena nemamo, da reafirmišemo, neću reći „aprilski paket“ iz hiljadu razloga, nego ustavna rješenja koja su bila prihvaćena od najvećeg broja političkih stranaka, da to bude polazište za buduće rasprave, jer svako onaj ko je iole upućen u obaveze Bosne i Hercegovine nakon potpisivanja Sporazuma, svjestan je da Ustav, ovakav kakav imamo, neće omogućiti da ispunjavamo svoje obaveze. Znači kroz ove raprave želimo da ukažemo svim građanima Bosne i Hercegovine da će se određene nadležnosti sa nivoa entiteta moći i morati prenijeti na nivo države. Mi nećemo u našim raspravama afirmisati ideju koja koči bilo kakav normalan i civilizacijski razgovor o ustavnim promjenama, znači neke ideje o ukidanju entiteta, bez obzira da li se mi slagali sa entitetima ili ne, međutim to je danas realnost u Bosni i Hercegovini, šta će biti u budućnosti ovisiće u prvim redu o nama. Pokušaćemo da se o ustavnim amandmanima i promjeni Ustava razgovara na jedan sasvim drugačiji način nego što se to do sad činilo. Ja znam da reafirmacija sporazuma o prihvatanju promjene Ustava Bosne i Hercegovine iz aprila mjeseca 2006. godine neće biti dočekana od mnogih. Međutim, sigurno da je vrijeme pokazalo da je Bosna i Hercegovina upravo propustila jednu veliku šansu da krene daleko bržim koracima ka normalnom životu. Ja nisam pristalica koji govori o istorijskim datumima kao što su mnogi željeli istaći da je 16. juni istorijski datum. Ipak, nas je Evropa ponizila i s pravom nas je ponizila. Primila nas je i prihvatila da potpišemo Sporazum, a da apsolutno faktički nismo ništa uradili. I volim reći da je upravo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a njemu je prethodila tzv. policijska reforma, dokaz da u ovoj državi ništa može postati nešto. Jer ko god zna šta je urađeno u reformi policije zna da nije ništa urađeno. Ali nažalost to ništa, nama je donijelo nešto, a to je da potpišemo ovaj Sporazum. A isto tako nešto, u ovoj državi, može da znači ništa, zato što još uvijek, nažalost, su privatni interesi iznad opštih interesa.
I moram napomenuti, time ću završiti ovaj svoj dio, da bi nama bilo lakše, Makedonija je 1998. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Ona danas nije ni član NATO pakta, niti je dobila poziv za razgovore o kandidaturi za Evropsku uniju. Makedonija je deset godina u statusu kao što je bila maltene prilikom potpisivanja. Ovo neće ubrzati proces ukoliko ne bude političke volje u Bosni i Hercegovini da stvarno pristupe svim onim reformama i obavezama koje su podnijeli i prihvatili 16. juna.
To je ono što sam želio reći u početku, ja moram ukratko još samo da kažem da se ovaj okrugli sto održava u Bihaću, da je ovo prvi okrugli sto i jedini prije izbora jer ne želimo da učestvujemo u predizbornim kampanjama određenih političkih stranaka. S našim aktivnostima ćemo nastaviti nakon izbora jer se bojimo, a i svjesni smo činjenice da bi eventualne promjene Ustava i razgovori o promjenama Ustava bile zloupotrijebljene od političkih stranaka u ovoj predizbornoj kampanji. Zašto Bihać? Zato što je on i geografski najbliži zapadu, to je jedan, ali za nas mnogo bitnije, koje nas vraća u neka druga vremena, da je Bihać grad koji je zahvaljujući zasijedanju AVNOJ-a udarao neke temelje Bosni i Hercegovini kao ravnopravnoj jedinici bivše države, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, da je upravo ta činjenica i omogućila da Bosna i Hercegovina ispuni sva prava i stekne sva prava koja su joj omogućila da postane i nezavisna država, i zato je izabran Bihać kao prvi okrugli sto ili javna debata, zovite to kako želite, gdje želimo na jedan normalan način da razgovaramo o onome što nas u narednom periodu čeka.
Hvala. Sada bih zamolio druga Slavu Kukića da uzme riječ, a treći uvodničar ili drugi uvodničar biće drug Šahbaz Džihanović.

Prof. Slavo Kukić
Dobar dan želim svima, drago mi je da sam ponovo u Bihaću, nadam se da danas neće biti vatreno kao pri zadnjoj raspravi o ustavnim promjenama koja je ovdje bila prije nekih godinu dana, ne znam ko je to organizirao, mislim da su Nezavisne novine.
Naravno, temeljno pitanje koje si moramo u ovakvim prilikama postaviti jeste u čemu je značenje ustava za jedno društvo, za jednu državu. Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, onda na ovo, ovako formulirano pitanje vi danas kod političkih elita, pa i intelektualnih elita koje nastupaju u ime naroda, ako to može uopće biti intelektualna elita, imate dvije krajnosti. Jedni kažu da zapravo ustav je temeljni regulator odnosa među ljudima i društvenim grupama i da od njega zavisi sve. Da, zapravo je u ustavu odgovornost zašto nešto ne funkcionira, ali da ustavna rješenja su i garancija funkcije. I jasno da se tako formulirana krajnost ne može teorijski braniti. Uostalom u povijesti ste imali ustava koji su išli na jednu, a život na drugu stranu. Prisjetimo se tog Sovjetskog ustava iz 1936. godine, na koji se često i u teoriji poziva, koji je u to vrijeme bio najdemokratskiji ustav u svijetu, a u stvarnosti je on služio kao šminka za ostatak svijeta i kao paravan iza kojeg se krila jedna dosta brutalna politička diktatura. Prema tome, nije ustav svemoćan, on istina može pomoći ali ako su osigurane neke druge pretpostavke.
Druga krajnost, opet, je teza koja polazi od toga da je ustav irelevantan za funkcioniranje društva, da su za funkcioniranje društva važni stvarni društveni odnosi i ako u Bosni i Hercegovini pokušate identificirati tko su nositelji takvih rješenja, onda su to politički klubovi koji kažu: „ma dajte, molim vas, dajte da razvijamo ekonomiju, dajte da podižemo produktivnost, pustite to, itd“.
Što se mene osobno tiče mislim da se i u jednom i u drugom slučaju radi o svojevrsnim krajnostima i da je istina negdje između tog. Važni su, prije svega, stvarni društveni odnosi. Ja mislim da u uvjetima bosanskohercegovačkog društva ti poželjni društveni odnosi, koji mogu biti garancija drugačijeg života i drugačijeg ustavnog rješenja od onog kojeg danas imamo, su tolerancija, uvažavanje drugih, eliminiranje uzroka mržnje i netrpeljivosti, pa i mržnje i netrpeljivosti samih po sebi, dakle, izgradnja takvog društvenog ambijenta. To ne može ustav sam po sebi učiniti. Dakle, da bi do tog ambijenta došli, koji nije stran bosanskohercegovačkom čovjeku, dapače, sva stoljeća iza nas potvrđuju potpuno suprotnu tezu da je odnos prema svom komšiji bio najvažniji kroz povijest, bez obzira kako se komšija nominira, kako se Bogu moli ili ne moli, itd. Dakle, to nije nešto što nije imanentno bosanskohercegovačkom čovjeku. Ali je nešto na čemu u ovom momentu treba raditi zbog rata, itd., svih tih strahota koje su u svježem sjećanju. Nema tko prije raditi na tome osim političkih elita. One su te koje stvaraju društveni ambijent. Prvo one.
E, sad, molim lijepo, stvaraju li danas političke elite u Bosni i Hercegovini ambijent snošljivosti, trpeljivosti, komšiluka, tolerantnosti, nemržnje drugog, itd.? To je naprosto pitanje koje ja postavljam sebi i vama. Što se mog odgovora tiče, da ga ne obrazlažem, on je negativan, generalno promatrajući. Drugo, nisu samo političke elite koje to trebaju promovirati. Ja mislim da su u pitanju i neke druge institucije koje čine društveni sistem, društvo. Obrazovni sistem. Pogledajte kako obrazovni sistem u Bosni i Hercegovini funkcionira od 1990. godine. Zapravo, postavlja se pitanje ko je izvor većeg stupnja frustriranosti uopće i u dugoročnijem smislu, političke elite ili obrazovni sistem? Ja mislim obrazovni sistem, jer on unosi frustraciju, unosi mržnju i netrpeljivost djetetu od 7 godina, zapravo od njega stvara vojnika nacije za sva buduća vremena.
I na koncu, u čitavoj toj priči, svakako ne treba abolirati medije jer oni stvaraju javno mnijenje, mogu ga stvarati i na ovaj i na onaj način. U Bosni i Hercegovini imate medija koji čine i ovo i ono, a mislim da su veoma važni za stvaranje tog društvenog ambijenta.
E sad, dakako, sam po sebi, to je ona druga strana priče, ustav može pomoći ako ta vrsta spremnosti unutar društva postoji. Ako ta vrsta spremnosti, ako ta vrsta društvenog ambijenta postoji, onda je ustav dobar instrument da se stvori društveni okvir, da se pravno, normativno isključe kanali koji omogućavaju negativne trendove, itd.
OK. Temeljno pitanje, ponavljam opet, koje se mora postaviti jeste, ima li Bosna i Hercegovina danas društveni ambijent za ustavne promjene. Naravno, odgovori mogu biti različiti ili za novi ustav. Što se moje pozicije tiče, odgovor je apsolutno negativan. Apsolutno negativan, dakle. Statično gledano, mi ove rasprave organiziramo ne da bi na stvari gledali statično, nego da bi mijenjali ambijent, pa evo svaki mali korak, mali pomak je dobrodošao. Dakako, dvije su vrste krivaca zašto je moj odgovor negativan na postavljeno pitanje. Jedna grupa krivaca je u političkim elitama koje nastupaju, i to moram priznati, danas više nego prije deset godina, iz pozicije očuvanja tzv. nacionalnih interesa, pri tome se za to očuvanje nacionalnih interesa, ali samo svojih nacionalnih interesa, da tako kažem, bore ili nastupaju na dva načina. Jedna vrsta nastupanja je održati status quo koliko je dalje moguće i ja sad neću nominirati te političke snage unutar Bosne i Hercegovine koji nastupaju s pozicije status quo-a, kako bi postojeće stanje okamenili, da tako kažem, i eventualno pripremali pretpostavke, ne znam, za neki sljedeći korak u nekih narednih 20 ili 30 godina. Druga pozicija jeste promjene koje osiguravaju njihove nacionalne interese. Pri tome i tu imate različitih pozicija. Jedna pozicija je pozicija koja se izgrađuje na logici građanina, druga pozicija je pozicija koja se izgrađuje na logici izražene i to etničke decentralizacije kako bi se osigurao interes naroda. Jasno, sve te pozicije unutar Bosne i Herecgovine imaju svoje posljedice u realnom društvenom ambijentu, realnim društvenim odnosima. One se manifestiraju prije svega u različitim tipovima frustracija, strahova, ljudi, grupa, stalnoj revitalizaciji i potrebi za nacionalnim homogenizacijama. I na kraju, dakako, zaostajanje za ostalim svijetom, nema u čemu nisu. Druga grupa krivaca su, budimo pošteni, sami građani Bosne i Hercegovine, ne treba prevaljivati sve na političke elite. Uostalom, evo sada procjenjujem, vi znate koliko Bihać ima stanovnika, općina ili samo mjesto, i evo pogledajte koliko je tu ljudi kojima je sve ovo dogustilo i koji bi rado razgovarali kako drugačije. Prema tome, ne treba ni te građane abolirati.
Jasno, i time ću završtiti, svaki put kada se bude razgovaralo o ustavnim promjenama ili izgradnji potpuno novog ustava, ja osobno mislim da se neće, bilo to sutra ili za 20 godina, zaobići četiri temeljna principa na kojima se razgovor mora temeljiti. Četiri principa.
Prvi princip, da taj ustav je instrument zaštite temeljnih građanskih i ljudskih prava državljana Bosne i Hercegovine. Ustav je, uostalom, radi svojih državljana, nije radi lijepih želja ili teorijskih izmišljotina, da tako kažem. Dakle, zaštita temeljnih građanskih i ljudskih prava. Ona su, budimo pošteni i tu, danas u Bosni i Hercegovini ugrožena kao malo gdje drugdje. Bez obzira šta se nama serviralo, pogledajte sve te izvještaje Ombudsmena, na razini entiteta, pa ćete vidjeti da su krcati različitim slučajevima, što po mom sudu i nije najvažnije. Puno važnije od toga da institucije zakonodavne i izvršne vlasti na to uopće ne reagiraju, na upozorenja Ombudsmena uopće ne reagiraju, kao da se ništa nije dogodilo i to je nešto što postaje u ovoj zemlji normalno, a Ombudsmen je u svakoj zapadnoevropskoj zemlji, kao što bi moj drug Šahbaz rekao prije pol sata ili sat vremena, zapravo na razini svetosti, na razini svetinje. U ovoj trci za državne Ombudsmene u kojoj se eliminiraju entitetski Ombudsmeni neće dobro proći oni koji su se borili na razini entiteta za građanska i ljudska prava. Kako stvari stoje, biće instalirani zaštitnici nacionalnih interesa i u institucijama Ombudsmena. Evo, živi bili pa vidjeli.
Drugi temeljni princip, dakle uz građanska i ljudska prava, morati će Ustav štititi i kolektivna prava. Zaštita kolektivnih prava nije nešto što je izmišljitina ili što je novum ovog vremena. Nije ova zemlja imala tu silnu ustavnu trku za zaštitu kolektivnih prava do '90., ali su Boga mi, oni koji nisu se baš hvalili svojim nacionalnim pripadanjem, uvijek vodili računa o tome da je u svakoj instituciji Hamdija, Branko i Milanko ili neki treći. Prema tome, to je nešto s čim se ovdje živi oduvijek. Rat je tu potrebu za zaštitom kolektivnih prava povećao zbog strahova koji su svježi, itd., prema tome, u svakom budućem ustavnom rješenju o tome će se morati na razini načelno voditi računa.
Treći princip o kojem će ustavne promjene ili novi Ustav morati voditi računa jeste da je država organizirana na način koji je po sebi racionalan, efikasan i jeftin, na način koji neće Bosni i Hercegovini uzimati 65%, dvije trećine državnog budžeta, nego će ti troškovi biti svedeni na razinu od 20-30%, kao što je u zapadnim zemljama, a time će se onda višak sredstava moći usmjeravati na razvojne projekte, osiguravanje novih radnih mjesta, itd.
I četvrti princip, koji nije najmanje važan, može biti i najvažniji u čitavoj priči. Sve to neće se moći osigurati bez većinskog društvenog konsenzusa, pri čemu pod tim konsenzusom ne podrazumijevam 50 + 1, jer 50 + 1 ne može proizvesti sreću, kao ni štošta drugo, iako poziv na evropska iskustva, evropsku tradiciju može biti argument da se to brani. Drugdje da, ovdje, Boga mi, ne. Moraće se postići većinski društveni konsenzus i neće se moći primijeniti logika nametanja rješenja.
S tim principima može se doći do drugačije situacije. Bez tih principa Bosna i Hercegovina će kaskati za svojim okruženjem i za suvremenim svijetom i još intenzivnije, bojim se, nego kaska danas. Hvala vam lijepo.

Šahbaz Đihanović
Zahvaljujem se mojim prethodnicima, gosp. Šehiću i drugu Šehiću i drugu Kukiću i gosp. Kukiću, ne znam hoće li se neko uvrijediti ako mu ne kažeš gospodin. Što se mene tiče ne mora me niko nikad osloviti gospodinom jer ja znam ko sam. Ali oslovljavanje ne znači i svrstavanje, odnosno rangiranje ljudi u društvu prema onome što jesu.
Ja vas pozdravljam, drago mi je da smo danas u Bihaću, moram reći u ovome okruženju mnogih događanja u Bihaću, ja sam izuzetno zadovoljan što vidim vas ovdje, ljude koji zapravo, čini mi se, žele da razgovaraju o ustavnim promjenama na jedan drugačiji način. Ne treba nam 150-200 ljudi koji će aplaudirati za ovo ili ono, nego nam trebaju ljudi da zajedno razmišljamo o tome kako uopšte pristupiti dogradnji Ustava Bosne i Hercegovine koji će joj omogućiti brže kretanje prema evropskim integracijama.
Ovom brošurom koju ste svi danas dobili smo željeli da se na jednom mjestu vide standardi o ljudskim pravima, koja su pravila ponašanja civiliziranog svijeta, civiliziranih nacija, civiliziranih država i to je to što treba usvojiti bosanskohercegovačko društvo ako želi biti dio međunarodne zajednice u kojima vladaju ljudska prava i osnovne slobode. Kad ovo ozbiljno pročitamo onda ćemo zaista vidjeti da razgovor o ustavnoj dogradnji ili o ustavnim promjenama ili eventualno, jednog dana, o možda jednom potpuno novom Ustavu Bosne i Hercegovine, mora poći od ovog mjesta, sa ovog mjesta, ne sa političkih tribina političkih elita koje svaku ideju, svako rješenje politiziraju i zloupotrebljavaju koristeći mogućnost da afirmišući jedno rješenje to rješenje bude na uštrb nekoga drugog. Ili da kaže, ja se to borim za dobro mog naroda, moje nacije, itd. Jedna specifičnost Ustava Bosne i Hercegovine, bh. društva jeste u tome da ovdje moramo naučiti jednu stvar, a to je ova sentenca, ovdje Člana 10 postojećeg Dejtonskog ustava Bosne i Hercegovine. Ovaj Ustav, dakle Dejtonski ustav, Aneks 4 Bosne i Hercegovine, može se mijenjati dvotrećinskom većinom u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine u Predstavničkom domu. To znači, niko ne smije i nema pravo da laže ljudima da se o Ustavu BiH ili o ustavnim rješenjima može organizirati referendum. Ili da može nadglasavati i preglasavati. Što prije to shvatimo i objasnimo ljudima onda će ljudi manje vjerovati u to kako neko može organizirati referendum, da će donijeti ustav kako on misli ili da će možda izaći iz ove zemlje, kako se to često puta zloupotrebljava i manipuliše ljudima od kojih preko 50, skoro 60% populacije, radno aktivne populacije, nema posla. Dakle, naš je zadatak, naša obaveza, naša namjera je da o dogradnji Ustava Bosne i Hercegovine na ovakvim tribinama razgovaramo sa ljudima, sa građanima kojih se to neposredno tiče. Ovo o čemu mi govorimo vjerovatno se ne tiče političkih elita kojima ne trebaju nikakve promjene, osim najbolje da ostane kako jeste. Jer im je tako najbolje.
E sad. Imamo Ustav Bosne i Hercegovine ili Aneks 4 koji je, kao što vidite ovdje na str. 2, rezultat političkog dogovora, ne samo domaćih, nego i međunarodnih faktora i koji je imao za cilj obustaviti, zaustaviti ubijanje, stradanje, uništavanje svega što su ljudski um i ljudske ruke stvorili, a pogotovo ubijanje ljudi na prostoru Bosne i Hercegovine. Taj Ustav, takva ustavna rješenja su dala rezultate i ona su zapravo osigurala da sada možemo razgovarati o potrebi dogradnje Ustava. Zbog čega? Zbog toga što je Bosna i Hercegovina definitivno na putu ka evropskim integracijama, a u okviru zajednice država u koje želi ući Bosna i Hercegovina vladaju standardi i principi ljudskih prava koji su inkompatibilni, odnosno naš Ustav je sadašnji inkompatibilan sa tim standardima. Što će reči, ako želite naprijed kao zemlja, kao država, kao društvo, onda morate svoj ustav u tom smislu korigirati, morate ga dograditi. Na koji način? Na civiliziran, ljudski način, na način razgovora, na način uvažavanja da ovdje nema nametanja, na način uvažavanja činjenice da to radimo za svoju korist, za svoje potrebe i da potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju za nas može biti samo velika šansa a nikako i mogućnost kako će se stvari same od sebe rješavati. Namjerno danas nećemo govoriti i nemamo potrebe govoriti o čitavom katalogu obaveza koje su odmah ispostavljene Bosni i Hercegovini da ih mora odmah realizirati.
Broj jedan je obaveza da se Ustav Bosne i Hercegovine mora u osnovi početi dograđivati kako bi osigurao jednaka ljudska prava i slobode na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, a to znači dograditi institucije, odnosno ovlaštenja države Bosne i Hercegovine koja će osigurati, preuzimajući obaveze iz evropskih integracija, da te standarde osigura na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine.
Druga obaveza je da se u Bosni i Hercegovini stvore uslovi slobodnog tržišta. Dakle, protoka ljudi, roba, kapitala i usluga. Nema zapreka, ne smije biti zapreka. Da bismo te standarde osigurali, država ih mora garantirati. Evropske institucije, Vijeće Evrope, Evropsku komisiju, Evropski parlament, ne zanimaju entiteti, kantoni naši, itd., oni hoće adresu Bosne i Hercegovine. To znači u tom smislu mi moramo osigurati prenos, na racionalan način, ovlaštenja sa bilo kojeg nivoa unutarnjeg organiziranja Bosne i Hercegovine na institucije Bosne i Hercegovine, kako bi Bosna i Hercegovina mogla biti odgovoran partner prema evropskim institucijama, odnosno evropskim integracijama.
I treće, mi moramo osigurati funkcioniranje pravnog poretka u Bosni i Hercegovini u skladu sa dograđenim Ustavom Bosne i Hercegovine.
To su tri zapravo ključna pravca na kojima moramo poraditi i na kojima moramo odmah sada početi civiliziran, ljudski razgovor. Vi ste ovdje mogli primijetiti da, naravno, mi uopšte sada ne govorimo o tome kakva su to konkretna rješenja. Konkretna rješenja ćemo moći iz ove diskusije izvući, iz rasprave širom Bosne i Hercegovine i potrebe da ta rješenja usaglasimo i da ta rješenja kroz institucije Bosne i Hercegovine, a one su sada, prije svega, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine i Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, da se ta rješenja usaglase i usvoje u skladu sa Članom 10 Ustava Bosne i Hercegovine.
Još jedna napomena, važna u ovom smislu, jeste da želimo da vodeću ulogu u raspravi o dogradnji ustava nipošto ne vode političke partije koje su sada u situaciji da blokiraju svaka moguća rješenja. Rješenja moraju doći iz naroda, rješenja moraju doći od građana, rješenja moraju doći od nevladinog sektora, od nevladinih organizacija, od svakoga onoga ko stvarno shvata u šta je ušla Bosna i Hercegovina. Ako to ne učinimo, nama se mogu dogoditi dvije stvari. Da vrlo brzo dobijemo odgovor od evropskih institucija kako potpisivanje Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju ne znači apsolutno ništa. To je rješenje koje može biti pogubno za Bosnu i Hercegovinu i to zapravo mi ne bi trebali dozvoliti. I drugo, mislim da vlasništvo nad promjenama i dogradnjom Ustava Bosne i Hercegovine nipošto ne treba dopustiti onima koji nisu za evropski put Bosne i Hercegovine. A to znači, ne dozvoliti da se o ustavnim promjenama, o dogradnji ustavnih rješenja razgovara u kafanama, na posebnim sijelima, u okviru krugova političkih partija kojima odgovara postojeće stanje da se ne mijenja, nego ovo o čemu mi danas govorimo mora postati vlasništvo svakog čovjeka ove zemlje. Moram da kažem da se od danas, 1. juli je danas, već, dakle Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju stupio je na snagu, već daje efekte u smislu da se odmah moramo zabrinuti, s jedne strane da moramo prihvatiti evropske standarde, da robe i usluge koje dolaze s područja Evropske Unije ulaze u Bosnu i Hercegovinu bez zapreka, bez carina, bez dodatnih opterećenja, a to znači da se mi ovdje moramo presabirati. Nemojte zaboraviti, mi imamo 13 godina od tzv. privatizacija, tzv. dokapitalizacija, tzv. transformacija u privrednom sektoru, mi nismo praktično izgradili ozbiljnu fabriku u kojoj su uvedeni standardi Evropske unije. Naša privreda, sada kakva jeste, prva će osjetiti ovo što znači ulazak u standarde Evopske unije, a to znači da moramo unaprijed pripremiti da standardima koje uvodimo oni osiguraju našu kompatibilnost sa svijetom u koji mi želimo ući.
Da zaključim, mislim da je izuzetno važno da pođemo od toga da nikakva dogradnja ne podrazumijeva nikakva ukidanja. Razgovaraćemo o racionalnim rješenjima, razgovaraćemo o jeftinoj državi, razgovaraćemo o funkcionalnoj državi i razgovaraćemo o državi Bosni i Hercegovini koja će osigurati da ljudska prava i slobode budu izvorište promjena koje mi ovdje želimo postići i na to ne bi trebalo da ima primjedbe bilo ko, ukoliko želimo dobro i sebi i ono što smo na kraju i sami prihvatili. Dakle, ja sam uvjeren da je put Bosni i Hercegovini ka evropskim integracijama jedan nepovratan put, put u jednom pravcu, ali ako dođe do zastoja, to će biti odgovornost svih nas, a ne samo da i mi kao građani kažemo evo to bi bilo da nisu ovi koji upravljaju zemljom to zaustavili ili da to neka politička partija nije zakočila. Previše smo pustili da se o ovako krupnim stvarima odlučuje u uskim krugovima, zatvorenim krugovima, uskostranačkim interesima, privatnim interesima, lobističkim interesima, itd. Ovdje je pitanje ili ćemo izgraditi normalnu državu ili ćemo definitivno ostati privjesak koji neće niko. Ja mislim da je ovo prvo za nas jedino rješenje i da ova rješenja koja se mogu postići sada u Ustavu Bosne i Hercegovine mogu biti prihvatljiva za sve ljude u ovoj zemlji ili barem za većinu ljudi.
Treba napomenuti da mi ovdje zagovaramo, nema nadglasavanja, nema straha, nema nametanja, rješenja do kojih ćemo doći moraju biti usaglašena i moraju biti usvojena u institucijama Bosne i Hercegovine, a to je Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine, a to znači puno strpljenja, puno razumijevanje, puno međusobnog uvažavanja i puno toga da kažemo zajedno ćemo ići i ovo je od naše zajedničke koristi. Da vam ne uzimam više vrijeme, predlažem da nastavimo razgovor, da vidimo da li u ovoj zemlji, kada smo razgovarali, jedna grupa, jedan tim koji je u okviru Foruma građana Tuzle pokrenuo ova pitanja, onda se nametnulo pitanje da li u ovoj zemlji uopšte postoji svijest o tome da možemo postići konsenzus o tome da počnemo razgovore o dogradnji ustava. Ako pristupim na ovaj način, siguran sam da možemo, ne samo otpočeti, nego i završiti razgovore usvajanjem ovih rješenja koja će osigurati kompaitibilnost Bosne i Hercegovine sa evropskim standardima, odnosno sa standardima ljudskih prava i osnovnih sloboda. Ako budemo obrnuto išli, onda ćemo sigurno zastati na prvom koraku. Ja sam uvjeren da ćemo postići ovo prvo. Hvala vam lijepo.

Vehid Šehić
Ja se zahvaljujem. Ja ću samo reći jedno dvije rečenice. Šta je cilj? Da pokušamo spriječiti manipulaciju kojom smo izloženi od strane političara, da građani ove države shvate da nema zakonske i ustavne mogućnosti da se bilo koji entitet ili dio teritorije ove države otcijepi od njenog priznatog teritorijalnog dijela, kao što smo imali slučajeve. Na sreću ove države, nažalost, ovaj Ustav nije predvidio nešto što pedstavlja najdemokratskiji čin u jednoj državi a to je referendum. Referendum kao pojam ne postoji u Ustavu Bosne i Hercegovine i to je u ovoj situaciji, moram reći nažalost, jako dobro, jer bi to neko zloupotrijebio da stvara situaciju. S druge strane, moramo građanima približiti da se ne može manipulisati s nama, da ukoliko bi došlo do promjena ustava, da mi priznajemo i Dejtonski mirovni sporazum, odnosno podjelu BiH na, nažalost, dva entiteta. Dejtonski sporazum je parafiran i on se primjenjuje. Neće promjene, bilo kakve, ozakoniti postojeće stanje, pa to je ozakonjeno u Parizu kad su svi potpisali ovaj Sporazum. Znači, približiti građanima, da pokušaju, ne svim građanima, jer ni u mnogim zapadnim državama gdje je visok stepen demokratije mnogi ljudi ne znaju apsolutno šta je ustav. Ono što želimo, kroz ovaj Ustav ćemo posebno insistirati, da se ugradi mogućnost donošenja ustavnih zakona koji će nama biti jako neophodni, jer procedura promjene ustava je jako komplikovana, a ustavni zakon se može donositi na daleko lakši način i riješiti mnoge probleme. Mi želimo da postavimo pitanje političarima, imate Ustav, piše u Ustavu da je Sarajevo glavni grad naše države Bosne i Hercegovine. Da li su oni za ovih 13 godina donijeli Zakon o glavnom gradu Bosne i Hercegovine? Mi, faktički, nemamo svog glavnog grada. Nisu to krivi građani, to su krivi oni koji su do sad upravljali našim životima. Mi želimo da spriječimo i improvizovanu javnu raspravu koja je vođena u Parlamentu BiH nakon tzv. aprilskog paketa, gdje su zloupotrijebljene najranjivije grupe u ovoj državi, a to su oni koji su izgubili svoje. Upravo je cilj zaštititi običnog građanina i predočiti mu šta se može uraditi, a šta se ne može uraditi. Koji je tu način? Nije nama dovoljna samo Evropska unija, mi se moramo istovremeno sa ustavnim priomjenama, ja bih volio i o tome da razgovaramo, jer mi ipak živimo u vremenu gdje osjećamo ne samo ovu socijalnu nesigurnost, pa i fizičku nesigurnost, da ova država što prije ispuni uslove da nas prime u NATO pakt koji nije više samo vojna, nego i politička institucija, bez obzira što sam ja pacifista i što bih želio državu bez oružja, međutim, nažalost, mi živimo još uvijek u okruženju gdje mnogi negiraju opstojnost i postojanost države Bosne i Hercegovine. NATO pakt će nama dati jednu garanciju da ćemo u tom segmentu biti sigurni da će Bosna i Hercegovina biti trajna kategorija a ne nešto što čini sastavni političko-teritorijalni ustroj ove države.
Moram reći da su protiv promjena mnogi u ovoj državi koji se bore za racionalizaciju, za efikasniju državu i to smo mi osjetili kroz jedan, kako se to danas moderno kaže, projekat o Zakonu o principima lokalne samouprave o čemu smo raspravljali i ovdje u Bihaću, gdje već jedan otpor postoji u Federaciji u kantonima, razumijete, zašto to mijenjati, jer mi želimo da to ostane između ostalog kantonalna nadležnost. Nema političke volje i nema iskrenosti. I ovdje niko ne želi od nas 10-15 koji se nalazimo u ovoj slučajnoj radnoj grupi i to iz čitave Bosne i Hercegovine, znači iz svih dijelova ove države, jer je ovo Ustav države, da pokušamo na jedan drugačiji način, bez tenzija, raspravljati šta to mi moramo uraditi a da ne izazovemo strah kod nekog koji opravdano postoji i u Federaciji i u čitavoj Bosni i Hercegovini da neko pokušava dominirati životima onih drugih. Eto to je cilj ovih rasprava i ja se slažem sa Šahbazom, nekad je bolje imati i 10-20 ljudi koji će aktivno učestvovati, nego imati 100-150 koji će aplaudirati, nekim drugim će zviždati, jer u takvoj atmosferi mi nećemo moći doći do racionalnih rješenja.
Ja bih vas zamolio da iznesete najslobodnije svoje stavove o svemu ovome o čemu smo govorili, jer ovo nije upereno ni protiv koga, ovo je samo za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine.

Mahmut Alagić, predsjednik Kantonalnog odbora Socijaldemokratske partije Bihać
........
Apsolutno se slažem s time da mi moramo u institucije sistema vratiti razgovore o ovoj temi. Dakle, ono o čemu se pričalo kroz Savjet ministara, odnosno u Parlamentarnu skupštinu Bosne i Hercegovine i jedini put i mislim da, optimista sam u tom smislu, bez obzira koliko u ovoj našoj stvarnosti... da ovaj naš Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju može polučiti samo pozitivne efekte. Dakle, vi ste već u tom smislu spomenuli da određeni efekti imaju već. Međutim, jedno pitanje ili jednu konstataciju svima nama, vezano za pitanje koliko ustvari nedostatak konsenzusa u okviru bošnjačkog i hrvatskog korpusa, a prividno izgleda u okviru srpskog korpusa, postoji određeni konsenzus vezano za određena pitanja funkcioniranja Bosne i Hercegovine doprinosi.. Moje pitanje ili konstatacija bilo bi vezano za to koliko nejedinstvo u okviru bošnjačkog korpusa, nacionalnog, hrvatskog, a prividno izgleda u okviru srpskog korpusa, predvođenog naravno SNSD-om, postoji određena saglasnost, doprinosi tome da mi praktično ne možemo krenuti u ustavne promjene, kako bih rekao, čistih računa, odnosno da znamo šta je ono minimum nečega o čemu svi možemo da se složimo. Ja neću da se vraćam na „aprilski paket“, za koji mi je veoma žao da nije prošao, i znamo da sad ustavne promjene se neće ići zbog izbora, znamo da i OHR ima takav stav u tom smislu, međutim, mislim da dok se god unutar bošnjačkog i hrvatskog korpusa ne definišu osnovni pravci politike i onog što želimo u BiH sigurno da neće biti velikog napretka. Hvala vam.

Ivan Prša, predsjedavajući Općinskog vijeća Bihać
Dragi gosti iz Foruma građana Tuzle, mi smo napustili sjednicu Općinskog vijeća da možemo prisustvovati ovome okruglom stolu, ima nas vijećnika nekih 20%, ali su pozvani i ostali građani, pa baš i nisu došli. Nije zato što neće, nego zato što ima možda i drugih aktivnosti, pa nisu mogli da dođu. Ali zaista ovaj skup je jako potreban, jako je značajan. Ja bih samo kazao, ja sam shvatio vašu misiju, mi pokušavamo ustvari izvršiti difuziju spoznaje o potrebi promjena ustava. Mi smo na početku kuće.... Imao sam priliku da prisustvujem prezentaciji potrebe promjena ustava u društvu od strane Lajčaka, Visokog predstavnika, ovdje u Bihaću kod nas prije 15 dana, gdje je on u jednom navratu obišao nekih 15-ak destinacija širom Bosne i Hercegovine, ista tema, ista priča. Malo sam se ohrabrio, a malo sam se razočarao. Ohrabrio sam se zato što on zaista pokušava da nas gurne u te, rekao bih, razgovore, a razočarao kada je kazao, a šta se drugo očekivalo, to je vaša stvar, radite što hoćete, kako vam bude, ja vas podržavam. Mislim se, ah ružno je kazati, ali takav nam ne trebaš. Ali šta bi bez njega? Mi možemo govoriti šta hoćemo, ali izvršena je Kiprizacija ili Ciprizacija Bosne. Cipar je takav već 30 i kusur godina. Ja se bojim i Bog je kadar, sada iz mene izvire pesimista, kako ćemo mi proći? Ali ako sam pesimista onda nema šanse da razgovaramo o ovome. Ali zaista, ja imam osjećaj ljudi, kad ovako svi razgovaramo, ma bilo gdje da dođemo, da svi jesu za promjene. Ali kad se uhrpamo, nismo. To mogu govoriti samo naši ljudi, profesori, stručnjaci iz političkih i socioloških nauka. Ja ne znam kako to od čovjeka u grupi više nije onaj isti čovjek, ako ima zaista drugačije zakonitosti, drugačija ponašanja. Ja ne znam šta ćemo mi uraditi, evo, svi se slažemo, ovdje zaista je ovaj skup, ljudi koji su za promjene, ma nećete naći ni u gradu Bihaću oni koji će daleko od toga ići, ma ni u jednoj drugoj sredini BiH, ali pokušajte nas uhrpati, pokušajte nas isprofilirati, pokušajmo nas usložiti i ugurati u kanale institucija, neće proći. Ili smo mi dvolični, ili višelični, na to treba dati odgovor i te politološke i ostale nauke.
Bez daljnjega, nama su promjene, odnosno dogradnja ustava, potrebne, to je opće mišljenje, nadam se, građana svih, meni je pogotovo drago što pokušavam staviti makar u isti ravan građansko i nacionalno, to je stav moje stranke SDP-a, ali ne samo moje stranke, svih stranaka, nadam se, u tome, manje-više, ali zaista ja sada imam osjećaj da ćemo mi dobiti i negativne efekte po pitanju Sporazuma o stabilizaciji. Neka je on prošao, kako je prošao nije važno. Ali već sve ovo, znajući nas kakvi smo, nećemo iskoristiti pozitivne efekte Sporazuma, a dobićemo negativne efekte. Evo carina. Ove smo godine već u minusu 100 miliona maraka. I bićemo još u minusima jer se carine polako ukidaju, neće se iskoristiti ništa, a imaćeš negativnosti. Kako to iskompenzirati? Ne znam ko nas može izvući. Ja imam dosta razmišljanja, često puta sam pitam se kako bi ja to promijenio. Dejtonski ustav zaista je, rekao bih, nedonošče. Političko nedonošče je napravljeno u Dejtonu. Treba ga promijeniti. Koje su to snage koje ga mogu promijeniti? Vanjska intervencija očito više ne ide. Niko neće da mijenja. Moramo sami, a znamo kako to hoćemo i želimo sami. Očito je da ga mogu političke stranke koje su na vlasti ili koje participiraju u vlasti, no na ovakav način ne žele, ne mogu ili neće. Što kaže prof. Kukić, okamenjivanje. Ja bih rekao da je to sad postalo ospužvivanje. Spužva, pa sad kako hoćeš, ovako, onako, ja držim vlast. To je ta priča. Tako da želim promjene, optimista sam za, ali sam i pesimista, Bog je kadar kad ćemo ih promijeniti. Ali bez ove inicijative nema ni pomisli kako dalje. Zaista, neka nam je Bog na pomoći, ali ja samo mislim da ovakvom jednom interakcijom, jednim ukupnim sastancima na svim nivoima, u svim sredinama, u svim gradovima, mora se stvoriti kritična masa, ali šta i kad je stvoriš? Ona se mora kanalisati preko institucija sistema, opet preko predstavnika. Ta će kritična masa izgubiti na oštrici. Kako dalje? Kad ovo obrneš, neće se moći. Sami nećemo, a iz vana nam pomoći neće. To je dobro, ili okamenjivanje ili ospužvivanje. Hvala vam. Nisam puno doprinijeo, ali ja jesam za promjene, ali kako ih možemo ostvariti?

Igor Drndblić, Općinsko vijeće Bihać
Prvo želim sviju da pozdravim, moje ime je Igor Drndblić, ispred Općinskog vijeća sam, ovdje sam kao vijećnik. Ja bih se složio sa mojim prethodnicima, prvenstveno Mahmutom, da je nama svima ovdje bitan konsenzus. Konsenzus je jako bitan da bi se ove promjene postigle. Ali se treba malo vratiti u prošlost i do Ustava Bosne i Hercegovine. Ustav Bosne i Hercegovine je donesen kao oktroisani ustav, znači nije donešen na osnovu volje naroda kao što su uvaženi profesori i stručnjaci rekli. Tada nije postojala saglasnost, ali, eto ja ne mogu reći da sam pesimista, optimista sam, ali saglasnost ne postoji ni 13 godina poslije kod političara koji trenutno sjede u vlasti. A to se može vidjeti i kroz Sporazum o policiji. Da nije međunarodna zajednica svoje prste „upetljala“ ništa od toga ne bi bilo. Taj Sporazum donešen je nekim, ono što se moralo donijeti. Ima mnogo propusta. E, sad je potpisan Sporazum o pridruživanju. Kažem optimista sam, ali to će ići jako teško. O ovim promjenama se počelo pričati i prije, pa se stalo, evo sad se opet počinje, struka je svoje rekla, građani svoje kažu, a kod političara nema trenutno volje da se to radi.

Prof. Slavo Kukić
Samo nekoliko intervencija. Dakle, Mahmut je prvo govorio o etničkom suglasju, unutar etničkom suglasju. Stvari se mogu postaviti na taj način, iako ja nisam siguran da je u uvjetima Bosna i Hercegovina istrajavanje baš na tom rješenju. To vodi prema logici koja je ju teoriji poznata kao konsocijacijski model. Nisam siguran da bi istrajavanje na tom modelu bilo dobro rješenje, iako se bez toga ne može, da se razumijemo. Uvijek se mora istrajavati na tome da se ta vrsta konsenzusa dopunjuje i isprepliće sa konsenzusom građana Bosne i Hercegovine. Niti istrajavanje na jednom, niti istrajavanje na drugom nije dobro iako bez toga ne može, to je nužan uvjet. E sad ova Lajčakova primjedba je 100% na mjestu.
.......
Povijest je čudna učiteljica, iz nje se štošta može izvlačiti i međunarodna zajednica je stala tu. OK. A sad, izvolite vi riješite, jednom priču možete završiti, ispričati za godinu dana, a možete je pričati 50 godina. Sami vi odlučite koliko ćete je pričati, svako produžavanje priča udara po leđima i traži teritorij. Masa naše djece je zbog nestrpljivosti, čekanja drugačije budućnosti, otišla. Ja kao roditelj sam moje sinove podržao u tome. Masa drugih roditelja. Zašto da ovdje čekaš neizvjesnu budućnost kada imaš sadašnjost koja ti je izvjesna? Prema tome, molim lijepo, sami se odlučite.
E sad ovo što se tiče carina kao negativnim efektima. Gledajte, priča se može opet gledati iz dvije perspektive. Jeste, negativni efekti je da će se državni proračun puno manje puniti. Ali, pozitivan efekt je da će to natjerati vlastodršce da reduciraju državu, u kojoj je danas 200 ministara, u kojoj je 200 tajnica ministara, u kojoj nema šta nema. Prema tome, kada dođu vile očima, Boga mi ćeš tražiti način kako da se u te nove standarde, evropske standarde, uklopiš. I ne samo to. U te standarde će se morati uklapati i „Lijanovići“ i neki drugi i peti i deseti koji danas govore o zaštiti domaće proizvodnje. I ja sam za zaštitu domaće proizvodnje, ali, molim lijepo, ti moraš se hvatati u koštac sa svojim okruženjem, tržište postaje globalno i bez toga naprosto neće ići.
I na kraju još samo vezano za ovaj Ustav. Znate, ja dosta često čujem ovu tezu da je postojeći Ustav oktroiran, da on nije izraz volje naroda. Jeste to je sve točno, ali to je ustav i on takav kakav jeste, kao ne izraz volje naroda, građana, državljana, et cetera, je predvidio procedure koje se moraju poštivati da bi došlo do promjena. Možete na njega imati kakve god hoćete primjedbe, ali on je to to što jeste. To je prvi vjerovatno Ustav u ustavnoj teoriji da je usvojen na takav način, ali to i dalje nama ništa ne pomaže.

Vehid Šehić
Ja bih morao samo nešto reći oko volje naroda...

Prof. Izudin Saračević, Univerzitet u Bihaću
Mi smo došli, slušali smo vas, dajte da i mi pričamo.

Vehid Šehić
Izvolite

Prof. Izudin Saračević
Gosp. Šehić i gosp. Džihanović nastupili su ovdje po sistemu mrkve i štapa.... No, to je njihovo pravo, isto kao što je naše pravo da možemo reći. Prvo su nas isplašili žestoko sa tim šta ćemo sa ovom državom, kako ćemo, itd., pa su onda ponudili određena rješenja kako oni to vide. Jedan broj mojih sugrađana ovdje je iskazao određenu dozu straha, to je njihovo pravo da se plaše, ja se ne plašim ničega, osim Boga dragog, nema razloga da se plašimo. Međutim, rekao bih sljedeće. Sasvim sticajem okolnosti došlo je do toga da se Bihać odredi za sjediše, odnosno mjesto gdje je održano prvo zasjedanje AVNOJ-a i to je nešto što se veže za historijski momenat Narodno Oslobodilačkog Rata. Ja sam više pristalica da pričamo o Bihaću u kontekstu odbrambeno-oslobodilačkog rata jer je u tom vremenskom periodu ovaj grad, odnosno ova sredina živjela punim plućima i punim srcem za Bosnu i Hercegovinu. Mi smo ovdje praktično svi prisutni u tom ambijentu i živjeli i znamo kako je to izgledalo. Ja bih u tom dijelu toliko.
Međutim, ono na što bih ja usmjerio pažnju jeste samo djelić onoga što je uvaženi prof. Kukić malo prije u izlaganju rekao. Fokusirao bih pažnju na sljedeće. Mi smo trenutno u visokom obrazovanju veoma fokusirani na provođenje Okvirnog zakona o visokom obrazovanju u Bosni i Hercegovini. Taj akt je dugo očekivan, dugo je željen, tražen, itd. I u međuvremenu su carovali određeni entitetski i ini zakoni i na neki način smo .....sve ono što je prof. Kukić rekao. E sada, kako primjeniti taj propis? U ovom našem okruženju najvažnija stvar je biti dosljedan u jednoj mikronskoj borbi za prostor za egzistenciju tog Okvirnog zakona. Naime, na djelu je trenutno opcija izbora rektora, to samo kao primjer navodim, i sad se postavlja pitanje, da li ga izabrati po svom Okvirnom zakonu o visokom obrazovanju ili pak preferirati Kantonalni zakon o visokom obrazovanju. Mi smo na sjednici Upravnog odbora sticajem okolnosti, to navodim kao primjer, donijeli jednu odluku kojom tražimo od Kantonalnog ministarstva, kao onog koje je donijelo taj Zakon, zvanično tumačenje, po kom slovu da radimo, po ovom prvom ili po ovom drugom.

Prof. Slavo Kukić
Imate li usaglašen Kantonalni zakon?

Prof. Izudin Saračević
Samo malo. Kantonalni zakon o visokom obrazovanju nije usaglašen, kao nigdje u BiH, do ostavljenog roka, do 15.2. tekuće godine i još uvijek je na snazi Kantonalni. Međutim, mi kroz tu instituciju Upravnog odbora želimo praktično da se izborimo za Okvirni zakon o visokom obrazovanju, odnosno da on počne da funkcionira. Jer očekujući da se stvore svi preduslovi, prostorni, kadrovski, novčani, itd., smatramo da nećemo uspjeti u naumu da ga implementiramo. Međutim, čvrstog smo ubjeđenja da želimo taj zakon, ali postoji problem da ova društveno politička zajednica stvara pretpostavke ... Dakle, ja želim da potvrdim ovo da se mi za ovaj, kao i za druge zakone, na svim nivoima praktično moramo boriti, uslovno rečeno, do zadnje kapi krvi da to zaživi, ne možemo jednostavno pustiti da se to samo ..., jer onda dolaze do izražaja, praktično caruju, lični interesi, itd. da ne širim.
Drugi moj prijedlog, bi išao ka onoj opciji koju je prof. Kukić spomenuo o mjestu i ulozi medija. Ja tvrdim da se uvažavanje dvije stvari: 1. profesionalizam u radu onih koji se bave tim poslom i 2. uvažavanje zakonskih i inih propisa, kodeksa, koji su već donešeni, da možemo na jedan kvalitetniji način zahvatati ovu aktuelnu stvarnost i boriti se za tako nešto. Jer trenutno mi ovdje u našoj općini i praktično na kantonu imamo jednu krilaticu. Možemo praktično neke dužnosnike, nije bitno na kojem nivou vlasti, od lokalnog pa nadalje, praktično dignemo vazu sa cvijećem i odozdo viri taj dotični odličnik i onda se mi hvalimo na takav način da smo osvojili prostor u medijima. To je ono čisto referatsko izvještavanje jer će se u njihov budžet upumpati 10-ak, 20 hiljada maraka da bi se njihov kandidat na ovaj ili onaj način promovirao, itd. No, dobro. Ovdje se radi o tome da li želimo, da li mi želimo, da li smo raskrstili sa sobom, da govorimo jezikom građanina ili jezikom određenog pripadnika nekog naroda, odnosno narodnosti, to je prije svega u nama. Kako razriješiti tu dilemu, ličnog je karaktera, da li ću ja biti dvoličan, da li ću biti farizej, pa ću u jednom trenutku nastupati kao građanin, a u drugom trenutku žučno, žestoko se boriti za svoja nacionalna prava, itd. mada i o tome ima vremena i prostora da se govori.
Ja bih u zaključku praktično rekao samo sljedeće: u ovom dijelu, uključujući se u raspravu, želim iskazati raspoloženje da se svi na svojim mjestima, koji su izabrani na određene dužnosti, maksimalno posvetimo promoviranju državnih propisa i onoga što državni propisi regulišu, jer su to na kraju krajeva političke elite o kojima smo danas imali prilike dosta toga čuti, i donijele te propise, jer nije ih niko drugi donio, kroz određene rasprave, da li opet i nekom vrstom nametanja, itd., manje važno i s druge strane da pomognemo kroz ovaj instrument informacija, odnosno, kroz karakteristiku djelovanja medija na svim pravcima, pa tako i na ovome, i da dođemo na tu poziciju.
Na kraju, prof. Kukić je istakao svoj lični stav da je podržao stav svoje djece da studiraju, rade, nije bitno sad, vani, ja sam s druge strane maksimalno afirmirao stav svoje djece da ostanu tu. Ovo ne želim reći da je pogrešno jedno ili drugo, međutim, ja imam svoj stav da previše su moja djeca inficirana ovom zemljom, kakva jeste, moja je, ja drugu nemam, ne želim ići u drugu, moja su djeca tu i želim da nastave da žive ovim našim bosanskohercegovačkim životom, normalno u nekim drugim i drugačijim okolnostima no što su bile do unazad neke naše nesretne ratne okolnosti.
Hvala lijepo.

Prof. Slavo Kukić
Je li mogu malo komentara? Bez obzira na ove primjedbe, da razgovaramo, ako neće niko, dopustite mi. Dakle, ovo što se tiče akademske zajednice, to nije samo bihaćki problem. Jutros sam pročitao u nekim novinama, ne znam kojim, pao je zakon u Tuzli, vratili su ga. Prije koji dan mi je moj kolega iz Sarajeva, Muris Čičić rekao, odgođena reforma visokog obrazovanja u Sarajevskom kantonu, jer se tamo nisu nešto... Kod mene je na Sveučilištu u Mostaru, ljudi koji su koristili akademsku titulu da bi dokazivali kako mi Hrvati, et cetera, sad se pozivaju na Okvirni zakon kao pijan plota. Zašto? Jer im je izišao i drugi mandat dekanski. E sad, ako idemo na ovaj Okvirni, moći će još jednom. Tako da je to priča koja je bosanskohercegovačka.
A ovo što se djece tiče, ja pozdravljam ovo vaše opredjeljenje, ali istraživanja sva u Bosni i Hercegovini provedena u zadnjih 5-6 godina pokazuju da se između 60 i 70% mladih ljudi svoju budućnost vide drugdje, ne zato što ne vole ovu zemlju, jako je vole, nego zato što ne vide budućnost. Dakle, ja govorim o činjenicama. E sad, to, personalni stav, naravno. Najbolje da bi ja volio da moja djeca nisu tu, ali naprosto, sad se postavlja pitanje iz pozicije prosječnog roditelja, a Bosna i Hercegovina ispunjena prosječnim roditeljima, jeste, treba li žrtvovati se za budućnost koja je neizvjesna i ne proživjeti život na koji se ima pravo. 100 hiljada djece u Sarajevu, 100 hiljada mladih ljudi u Sarajevu, između 18 i 28 godina svoju budućnost vidi, ukoliko bi došlo u priliku, izvan Bosne i Hercegovine. I to su činjenice. Nažalost. Bolje bi bilo da je drugačije.

Azrija Piralić, OSCe Bihać
Ja bih se takođe vratila na jednu tezu koju je prof. Kukić iznio, da se radi o konsocijacijskoj demokraciji, odnosno o konsocijacijskom društvu, odnosno da određena ustavna rješenja koja bi se eventualno mogla ponuditi vode ka tome. Meni se čini da je zapravo Dejtonski ustav napravljen upravo tako da je bosanskohercegovačko društvo procijenjeno kao konsocijacijsko društvo i na osnovu toga je napravljen Dejtonski ustav koji u sebi ima ugrađene principe konsocijacijske demokracije. Ja bih vas podsjetila samo na nekoliko stvari koje su time, na nekoliko rješenja. Konsocijacijski ustavi podrazumijevaju recimo pravo dvostruke većine. Mi to imamo. Konsocijacijski ustavi podrazumijevaju recimo pravo veta. Mi to takođe imamo. Konsocijacijski ustavi predviđaju, odnosno ugrađuju u sebe princip velikih političkih koalicija. Mi to takođe imamo. Dakle, tri osnovna principa konsocijacijskih društava su ugrađena u Dejtonski ustav a da možda ni oni koji su ga potpisivali i usvajali nisu znali o čemu se radi. Drugim riječima, ako mi idemo na izmjene ustava koje će zadržavati ove principe mi i dalje idemo u definitivnu difuziju ostataka bosanskohercegovačkog društva, u difuziju i potpuno pretvaranje u konsocijacijsko društvo koje podrazumijeva postojanje dvije, tri ili više društvenih grupa, međusobno nepomirljivih po određenom principu, bilo kojem. Samo vama, kao osobama i nama svima koji želimo učestvovati u ovim civiliziranim razgovorima o mogućnostima promjene Detonskog ustava, želim skrenuti pažnju na to jer principi konsocijacijskih ustava su izvedeni iz švicarskog društva, iz Švicarskog ustava i primjenjeni su potpuno u dvije države, koje su obje u vrlo kritičnoj fazi postojanja. To je Belgija i to je Libanon, i treća je Bosna i Herceovina. Hvala.

Vehid Šehić
Ja ću samo nešto reći. Nisam nikad imao ni štap, a mrkvu volim. I ja volim ovu svoju državu, ali je nažalost mi volimo na različit način. I zato sam i rekao da mi moramo u Ustavu ugraditi taj ustavni patriotizam prema Bosni i Hercegovini. Nismo imali namjeru govoriti o modelima ustava, nego šta je ono neophodno potrebno promijeniti u Ustavu da bi se ubrzao naš put ka Evropskoj uniji. I to su čisto političke odluke. Znači ne idemo na sferu rasprave o postojećim ustavnim sistemima u svijetu. Ono što je jako bitno istaći, svi govore da je ovo Ustav koji nije izraz volje naroda. Ja znam da je sigurno Okvirni mirovni sporazum izraz volje naroda, jer je svako želio da prestane rat, pa je u sklopu toga može se govoriti o nekoj volji naroda da prestane rat ali sastavni dio bio je i ovakav Ustav koji, istina, nije prošao proceduru. Mi govorimo ovdje o ustavu. Ja sam rekao i pokušao reći da zaboravimo naše lične probleme, da pokušamo govoriti o ustavu na jedan drugi način kao jednom sveobuhvatnom opštem pravnom aktu i znam, sigurno onaj ko radi u obrazovanju tišti ga ovaj problem, onaj ko radi u zdravstvu tište ga drugi problemi. Ali neće se to riješiti ustavom, nego će se riješiti okvirnim zakonom. Da li ovakav Ustav omogućava donošenje takvih okvirnih zakona, to je pitanje o kojem mi možemo govoriti.
Ono što se željelo reći, svako cijeni svoju istoriju, ja cijenim i ovaj rat i onaj rat, govorio sam o nečemu što ne treba shvatiti kao zlo, ali nešto što je kasnije međunarodno verifikovano da je Bosna i Hercegovina sastavni dio neke države koja je postojala. To je nama dalo legalitet i legitimitet da možemo ići na referendum i imati državu koja se zove Bosna i Hercegovina. Ovdje je samo želja i svako ima pravo da iznese sve svoje stavove, ali da pokušamo stvoriti ambijent, o tome su svi govorili, gdje ćemo uvažavati jedni druge i osnovni je problem ove države što su svi za ustavne promjene, ali naš cilj nije isti. Neki su za ustavne promjene da bi ostvarili neku želju trećeg entiteta. Neki su za ustavne promjene kako bi umanjili još više značaj države. Ove rasprave i ovo sve što treba da se vodi, treba da dovedu do nekog konsenzusa kakvu mi to državu Bosnu i Hercegovinu želimo i da li možemo zajednički da je gradimo kao državu u kojoj ću se ja osjećati onako kako želim, a to mi ustav mora omogućiti. A meni ovaj Ustav ne omogućuje za razliku od mnogih drugih. Ali ja nisam želio govoriti o tome. Jer ja sam neustavna kategorija, ja se moram boriti sa onim koji traže svoja ljudska i građanska prava, ja to poštujem, da i meni omoguće da i ja mogu biti rektor univerziteta. Ali ja ne mogu nikad biti rektor univerziteta zato što nisam ustavna kategorija kao građanin ove države. To su ti problemi gdje mi pokušavamo sačuvati ...

Prof. Slavo Kukić
Pa nemaš ni druge premise, moraš imati doktorat znanosti, zvanje redovitog profesora.

Vehid Šehić
Pa ne bi ga ja želio... O tome potom. Kažu neki, nemam zvanje ali imam znanje. Ali je zvanje bitnije. Znači, apsolutno poštivati kolektivitet, ali pokušati dati šansu i građaninu pojedincu. To je naš cilj. Ja ne želim da trpim dominaciju kolektivnog nad mojim. To je teror i to je kršenje ljudskih prava. Ukoliko bude dominantno etničko, i moja djeca sigurno neće živjeti u ovoj državi, a vole je. Neće živjeti u državi gdje se ne osjećaju slobodno, a sloboda je najveća apsolutno svetinja. Znači, šipka ili štap je u rukama onih koji trenutno vladaju ovom državom u svim segmentima i oni nam određuju pravila ponašanja. I ono što je Kukić istakao, svi zajedno, mnogi ovde ne žele stvarne promjene u ovoj državi, jer im odgovara ovako stanje kako je trenutno, jer mi smo trgovačko društvo i zato će carine pogoditi privredu ove države, jer se kod nas samo kupuje i prodaje, a normalno, tada ćete doći u situaciju da će biti prihodi manji, pa sigurno 700-800 miliona maraka godišnje, a to ćemo mi osjetiti, jer nema pretpostavki, pa možda i ustavnih, da smo stvorili jedinstven ekonomski prostor da bi zajednički privređivali, jer postoje te praznine koje omogućavaju da se stvara jedan sasvim drugačiji i politički i ekonomski ambijent.
Eto toliko bih ja. I ne bih želio stvarno da se stvaraju tenzije, ovo je razgovor, ovo je pokušaj i da afirmišemo i kulturu dijaloga. Ima li još neko nešto što bi želio da kaže?

Goran Midžić, nezavisni intelektualac
Nema tenzija. Ja ono nisam shvatio kao tenziju što je gosp. Saračević u svojoj diskusiji pokušao da iznese. Istorija, fali element istorije, bez tog elementa nema šanse da se uopšte pristupi promjenama. Jer zašto? Svaki nacion, on ima svoju istoriju i svoju istorijsku istinu. Kako to prevazići? Kako prevazići to što je među nacionima da bi se prisupilo promjenama ustava? Prof. Kukiću?

Vehid Šehić
Imamo mi problem istine koji je međuljudski problem, znači mnogo je tih problema koje će vrijeme donijeti. Ustav to neće riješiti.
Šahbaz Đihanović
Ako mogu malo komentarisati. Ja ovo doživljavam kao vođenje jednog dijaloga. Naravno, daleko je ovo od onoga što želimo postići. Izgleda da ako iz ovog izvučemo još jedan zaključak da su dogradnja ustavnih rješenja u rukama onih koji neće promjene, koji 13 godina zemlju drže zaključanu od civilizacije i civiliziranog svijeta, onda definitvno je i to jedan zaključak da su građani ove zemlje prepustili svoju sudbinu u ruke, evo ovoga što imamo, ne znam, da sad ne nabrajam. Ali, zapamtite jednu stvar, molim vas, potpuno se profesore, vi ste profesor sa univerziteta je l' da, slažem s vama, i ja ću vam potvrditi konstataciju. Pred Bosnom i Hercegovinom se nalazi odluka, uzmi ili ostavi. Ako neko misli da će visoki predstavnici, a zapamtite još jednu stvar, lokaliziraće Evropa stanje u BiH na način da će pacificirati mogućnost, osiguraće mogućnost da nema opasnosti za demokratiju u svijetu, u Evropi, za bezbjednost, itd., siromaštvo će nam ostati ovdje i to je naš problem. Na nama je hoćemo li. Niko nam neće dograditi ustav, nijedan visoki predstavnik, to zapamtite! Da su htjeli, mogli su. Kako nisu, vrijeme je iscurilo. Dobrovoljno smo ušli u Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Taj Sporazum je potpisao premijer naše zemlje. Ne Oli Rehn. On je, nakon što je premijer BiH stavio potpis, stavio svoj potpis. Rekao je OK, vi to hoćete. Ako to hoćete, evo vam standardi. Ti standardi kažu, vaš Ustav, on je vaš. Nije kompatibilan sa evropskim standardima. Ako hoćete s nama, onda ga promijenite. Ako ćete ga mijenjati možete ga mijenjati ne nadglasavanjem, ne preglasavanjem, ne nametanjem, ne referendumom, ne silom. Kako? Eto vam institucije. Imate Vladu, imate Parlament, upisano vam je kako. Obmanjivanje nekih političkih agentura, ljudi, da će Bosna i Hercegovina biti ovakva, da će biti onakva, da ja imam više pravo na Bosnu i Hercegovinu nego tamo onaj drugi, da ću ukinuti onog, da neću onog, da će zaposliti 100 hiljada ljudi itd., je laž. Ja želim da tu laž mi narodu predstavimo kao istinu, da shvate da više ne može biti obmanjivanja. E to je na nama. Ko misli drugačije neka izvoli. Naš je zaista cilj da ovo ovdje, a evo ja nisam ponio, jer nisam smatrao da treba sad na ovom nivou rasprave, jer ovo je jedna opšta rasprava o tome ima li uopšte volje kod naroda ove zemlje, građana, ljudi, da razgovara o tome, o svojoj sudbini. Ako ima o tome volje da razgovaramo po ovim principima i u skladu sa Članom 10, onda bi mogli razigravati rješenje pa reći, Izborni zakon Bosne i Hercegovine krši temeljna ljudska prava i slobode, ne osigurava jednak položaj ljudi kad se biraju članovi Predsjedništva. Izborni zakon Bosne i Hercegovine ne osigurava jednake standarde kad se biraju entitetski parlamenti, kad se razgovara o vitalnom interesu, kad se popunjavaju sudovi, Izborni zakon i ustavna rješenja Bosne i Hercegovine diskriminiraju ljude. To mi znamo, ako je to tako, onda kažu usaglasite to. U Domu naroda, u Parlamentu BiH, u Izbornom zakonu, u Predsjedništvu, itd. A onda nam se nameće jedno drugo pitanje. Hoće li Bosna i Hercegovina sa pet entiteta, dva entiteta, tri entiteta, 100 ministarstava, to je naša stvar. Ako možemo plaćati, što ono kažu u Evropi, plaćajte, samo ćete vidjeti da ne možete. Federacija Bosne i Hercegovine je balast o kojem mi moramo otvoreno početi razgovarati. 170 ministarstava u Federaciji je. Što ne postavljamo pitanje gdje nam se troši javni novac? Zna li iko sada koliko se ubire sredstava of PDV-a? Niko ne zna. A ovdje u ovoj brošuri piše: „Osigurati odgovornost nosilaca političkih funkcija prema građanima“. Ako smo te izabrali, pa si ministar finansija, onda moraš kazati koliko to para ubire Uprava za indirektno oporezivanje i gdje se troše. Zna li iko od nas, evo vi koji ste u parlamentima, u opštinskim vijećima, u kantonalnim skupštinama, ne zna niko. To je suština tog uzmi ili ostavi. Vjerujte da nam je to tako. Otići će i onaj Visoki predstavnik, neće nam niko promijeniti Ustav ako ga mi ne promijenimo. Ali ako dopustimo da se rasprave vode u Ženevi o ustavnim rješenjima, biće još gora. Ako dopustimo da se rasprave vode na minderima, u zatvorenim krugovima, u krugovima političkih partija, u lobističkim krugovima, biće još gora rješenja. Naš je cilj da ova rješenja budu kreirana od ljudi koji nose teret ovog stanja. I to nije ništa drugo. Obrazovanje. Ne postoji sistem obrazovanja u normalnom svijetu kao što je naš. Ako nađete da ima isti ili sličan, vidjećete. Ne postoji. Ko nam je kriv, to smo mi kreirali. U nas su kantonalne skupštine bastioni odluka kreiranja rješenja koja su nekompatibilna ne sa našim pravima nego sa elementarnim životnim potrebama. Naš je cilj da na taj način otvorimo raspravu uopšte o stanju našeg života, a onda da kažemo, katalog obaveza koje nam je postavila Evropa, a mi smo to prihvatili, ili ćemo ispuniti ili ćemo biti ostavljeni, pa eto vas, krčkajte se kako god hoćete. Opšte stanje je takvo tako da imamo šansu ako iskoristimo u našu je korist, ako ne, Lajčak neće biti kriv ni za šta. Hvala.

Vehid Šehić
Ima li još neko potrebe nešto da kaže? Ja bih vam se zahvalio. I ova rasprava je dokaz da ljudi ipak žele da razgovaraju, što je jako bitno i svjesni smo činjenice da moramo doći do određenih promjena .....
I mi smo došli u Bihać da vidimo šta je to što je neminovnost u promjenama postojećeg Ustava, a upravo afirmišući odgovornost onih koji su 16. juna potpisali taj Sporazum koji je, kažu, jako bitan za kvalitetniji život građana ove države. Hvala.